Nekadašnji frontmen Screaming Treesa sinoć je u Zagrebu predstavio svoje remek-djelo “Blues Funeral”.
Zauvijek će ostati tajnom zašto Screaming Trees, utemeljitelji scene u Seattleu od prije dvadeset i kusur godina, nisu dosegnuli značaj Nirvane, Pearl Jama, Alice in Chains ili Soundgardena. Mark Lanegan, jedna od onih tragičnih figura grungea koja je ipak uspjela ostati na ovome svijetu, bio je na glasu kao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je u svoj toj Seattle-euforiji zbilja znao pjevati. I još uvijek zna, a sinoć je u krcatom zagrebačkom Pauku dokazao i da pred mikrofonom znalački obuzdava vlastiti ego, ne razbacujući se vokalom, stavljajući ga striktno u funkciju potmule atmosferičnosti cjelokupne glazbene slike.
Lanegan je pjevao kao da je potpuno sam u dvorani. Duhom u nekom svom svijetu, ne izgovorivši ni jednu riječ izvan zadanih stihova, sat i pol je nepomično izvlačio iz grla fragmente svoje mračne duše. Bez scenskih trikova i povlađivanja masi, ali s golemim rezervama katatonične karizme, držao je publiku u šah-mat poziciji do posljednje sekunde, poput kakvog mističnog gurua s kojeg, iz nekog razloga, ne možete skinuti pogled.
Sporovozeća tutnjava počela je s “The Gravedigger’s Song”, pjesmom koja otvara i ovogodišnje Laneganovo studijsko remek-djelo “Blues Funeral”. Uz perfektno precizan i skuliran bend, zvučna kulisa sinoć je u Pauku bila je kao stvorena za najnoviji smak svijeta koji samo što nije; okej, zaslužili smo sranje koje nam se sprema, ali barem otiđimo uzdignute glave. Takav se stav, životu i svijetu u inat, iščitavao u svakom sljedećem akordu, kroz fenomenalnu “Gray Goes Back”, preko zamamne “Ode to Sad Disco”, pa sve do prve odjavne “Tiny Grain of Truth”.
Neodoljivo likom podsjećajući na Toma Waitsa, a djelom prizivajući najcrnje dubine i Waitsa i Nicka Cavea, Mark Lanegan djelovao je moćno, koliko i odsutno. Hrapavim se baritonom ukopao u pozornicu, samo jedva primjetnim trzajima vrata pokazujući da duboko proživljava svaku promjenu dinamike, svaki ulazak u novu strofu. U takvom mantričnom okružju, tisuću i pol okupljenih štovatelja nije imalo nimalo problema trncima po koži popratiti svaki odsvirani ton tijekom “Quiver Syndrome”, “Riot in My House”, “St. Louis Elegy” i svim ostalim uglazbljenim detaljima Laneganova turbulentnog života.
Mark Lanegan Band u Zagreb nije došao dijeliti lekcije iz rock and rolla, članovi se nisu postavili na pozicije rokerskih iskusnjara, nije prodavana magla, niti je posao bio odrađivan. Nepretenciozan, težak i apokaliptičan rock može se iskreno stvarati samo uz stav da sutra ne postoji. Zaustavljeni trenutak jučer u Pauku bio je jedan od onih koji se urezuje; sutra možda i iščeznemo, no uz ovakav soundtrack ukucan u podsvijest skoro da to i priželjkujemo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
