Razgovor s bunjarem čuvene britanske grupe uoči njihovog gostovanja na zagrebačkom INmusic festivalu.
Nastali su u Londonu na ruševinama britpopa, s kojim su imali vrlo malo poveznica, a kreativni vrhunac dosegnuli su u drugoj polovici devedesetih. Njihov je nagli raspad 2001. ostavio bez teksta obožavatelje s obje strane Atlantika. Osam godina kasnije vraćaju se na scenu, u Hrvatsku dolaze tri puta, a uskoro će i četvrti – na zagrebačkom INmusicu Skunk Anansie nastupaju 21. lipnja.
Novi, šesti album „Anarchytecture“ je vani, recenzije su umjereno pozitivne, turneja se zahuktava, a mi smo bubnjara Marka Richardsona telefonom locirali u Londonu. S obzirom na ranojutarnji poziv, bio je neočekivano dobro raspoložen: – Stvarno se radujem novoj sezoni festivala, obići sve naše fanove, doći u Hrvatsku i ostale zemlje… Nije nas bilo neko vrijeme.
Ovdje su vas čekali poprilično dugo. Prvi ste put došli 2011., a dotad ste godinama potpuno izbjegavali jugoistok Europe. Zašto?
Dobro, nismo baš izbjegavali odlazak na istok, ali da, shvaćam što želite reći. I stvarno ne znam, nemam pravi odgovor. Ali ispravili smo to sve, na zadnje dvije, tri turneje smo često prolazili vašim krajevima. Kad smo ono zadnji put svirali u Hrvatskoj…?
Prije tri godine u Varaždinu.
Da, okej. Možda nas prije nije bilo, no u međuvremenu smo shvatili da obožavatelje imamo posvuda. Volimo dolaziti u zemlje u kojima prije nismo tako često svirali.
Ti se toga nećeš sjetiti, no razgovarali smo prije sedam godina, u danima kada se Skunk Anansie okupljao nakon osam godina pauze. Vjerojatno sam te to i tada pitao: zašto ste se uopće raspali?
Čudna je to priča… Snimili smo tri albuma i neprestalno bili na turneji. Imali smo u šest godina samo jednu kratku pauzu kako bismo proslavili Božić s obiteljima. Došli smo do trenutka kad smo sagorjeli i poželjeli raditi bilo što drugo. Bila je to greška, taj naš razlaz. Kad bismo mogli vratit vrijeme vjerujem da bismo uzeli samo malo duži odmor, bez ikakvih medijskih priopćenja da bend više ne postoji.
Eto, i još ste tu. Kako sad ne sagorite?
Ne radimo više tako naporno.
Aha, znači tajna je u lijenosti?
Haha. Prije razlaza benda smo zbilja pretjerali, ovoga puta smo odlučili da ćemo nastupati i snimati, ali puno opuštenije. Turneje više nisu beskonačne, sve smo obveze oko benda smanjili u odnosu na ranije. Ali sada je nastao drugi problem – imamo više vremena, pa je svatko od nas počeo raditi i nešto sa strane. I opet smo se preokupirali.
Znam, ti si svirao s Little Angels.
Da, malo. Pa smo prestali, a onda smo imali reunion. Dakle, uvijek je nešto…
Pretpostavljam da Skunk Anansie, u svom današnjem ‘ležernijem’ izdanju, više nije u bjesomučnom lovu na radijske hitove…
Odavno smo se prestali brinuti hoće li nas netko pustiti na radiju, muziku radimo za sebe. Sviramo ono što volimo, što nas čini sretnima. Iskreno, bolje nam ide sad, nego ikad prije. Sve se vrti oko toga da radimo sjajnu glazbu i zabavljamo se, bez želje da budemo najveći bend na svijetu. Skunk Anansie je svima nama dragocjeni biser, ne želimo ga uništiti, samo ga tu i tamo ispoliramo.
U devedesetima ste bili prepoznati kao bend s jakom političkom, pa i feminističkom porukom. Jeste li to željeli biti? Jeste li i vi jedni od onih koji obožavateljima isporučuju ‘istinu’?
Velika je zabluda da smo mi rock bend s velikom političkom porukom. Mi smo samo glazbenici koji hodaju svijetom širom otvorenih očiju, pratimo i pokušavamo razumjeti društvene i političke događaje. Skin (glavna vokalistica benda; op.a.) se ne boji pisati o svemu tome u svojim stihovima. No, naše pjesme nisu propovijed, više volim misliti da se radi o društvenim komentarima. Ne bježimo od blagog političkog aspekta naših pjesama i albuma, jer svaka politička situacija utječe na nas.
Dakle, ne želite biti Bono Vox, ali niste ni imuni…
Tako je. Nikad ne govorimo između pjesama na koncertima naše mišljenje o bilo čemu, niti nagovaramo ljude da doniraju u neku svrhu. To nismo mi. Naša publika je dovoljno inteligentna da sama shvati neke stvari, ne moraju im glazbenici s bine soliti pamet.
Ipak, aktualna izbjeglička kriza u Europi osjetila se u stihovima novog albuma…
Točno, situacija na Bliskom istoku je inspirirala neke tesktove na zadnjem albumu, a izbjeglička kriza je svakako dio toga. Tužno je i frustrirajuće gledati kako ljudi gube živote na moru, pokušavajući pobjeći od rata. Događaju se strašne stvari… Ali opet, ne možemo niti želimo govoriti ljudima što moraju učiniti kako bi pomogli izbjeglicama. Skin u svojim tekstovima priča o tome kako to utječe na nju i kakvo je njezino mišljenje o svemu tome.
Može li muzika utjecati na išta?
Da, ponekad. Muzika je terapija. Ljudi žive teško, pokušavaju spojiti kraj s krajem i prehraniti obitelj. Ako kupe ulaznicu za koncert Skunk Anansie, naš je posao da im priuštimo fantastična dva sata, da nakratko zaborave sve probleme.
A kako gledate na ove naše balkanske prostore. U Hrvatskoj ste dosad nastupili tri puta, kakve su impresije?
Moje posljednje sjećanje na Hrvatsku je da smo svirali uz jezero, u klubu gdje je krov bio dizajniran kao šator…
Da, klub Aquarius u Zagrebu. I bilo je neizdrživo vruće.
O da, sjećam se da sam tri puta umalo kolabirao na pozornici, bilo je nevjerojatno vruće. To je moje zadnje sjećanje na Hrvatsku, haha… Publika je bila fenomenalna, jedva se čekamo vratiti. Ustvari smo sretni što postoje neki gradove u koje se volimo vraćati.
Vratimo se glazbi. Vaš je zadnji album ‘Anarchytecture’ otisnut i na vinilu. Kako objašnjavaš taj povratak vinilnog formata?
Neki ploče vole zbog zvuka, drugima je to oblik pobune protiv digitalne muzike. Imam doma kvalitetan gramofon i zvučnike, uživam u zvuku ploče. Ustvari, najviše uživam u činjenici da na pločama albume moraš preslušati u komadu, kao jedinstveno djelo, što oni i jesu. Prvo stranu A, pa stranu B, jer iznimno je bitno koja stvar otvara, a koja zatvara pojedinu stranu ploče. Ništa tu nije slučajno napravljeno, sve je dio priče. To je i najveći problem muzike koju imamo na iPhoneu, kada pjesme preslušavamo na shuffle. To je u redu, ali ja sam old school, želim album preslušati kao cjelinu.
Cjelinu, naravno, čini i omot…
Definitivno. Baš sam nedavno obnovio vinilnu kolekciju Led Zeppelina, artwork je jednostavno nevjerojatan. To je prava umjetnost. Dakle, postoji cijeli taj prekrasan svijet koji se krije iza pojma „vinil“. To me je i privuklo natrag pločama. Razumijem da klincima to ništa ne znači, nemaju tu nostalgičnu poveznicu s pločama, oni žele besplatnu i lako prenosivu glazbu. Moj sin je takav, on stavi muziku u uši i popne se na skate.
Kakav status danas imate u Engleskoj? Kako vas britanski mediji tretiraju?
Nisam siguran da britanski mediji uopće znaju da još uvijek postojimo. Imamo obožavatelje, dvorane su nam uvijek prepune, a to je jedina stvar koja nas zanima. U medijima nas nema, ne znam točno zašto, morali biste pitati BBC…
OK, možda ipak neki drugi put…
Razumijem te.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
