Mark Ronson ‘Uptown Special’ – koracima Daft Punka

Dojam je kako Mark Ronson više pažnje pridaje svom urednom, ali opuštenom retro-bonvivanskom imiždu cool lika s početka novog milenija, nego glazbi. U glazbi više osluškuje što mu radi konkurencija za kojom je počeo kaskati.

Mark Ronson 'Uptown Special'
Mark Ronson ‘Uptown Special’

Mark Ronson je s Amy Winehouse doslovce na blitzkrieg napravio sve. Nošen njenim utjecajem snimio je odlični „Versions“ 2007. koji je uz „Back To Black“ (2006.) bio prethodnik svega onoga što će se kasnije događati na britanskoj sceni kad je riječ o uspjehu retro soula.

„Record Collection“ iz 2010. Još je mogao proći pod opravdanje da se želi odmaknuti od struje vala koji je pokrenuo, no „Uptown Special“ dokazuje kako novu muzu poput Amy Winehouse nije pronašao. Možda bi se o njegovom najnovijem albumu moglo pričati kao vizionarskom da kojim slučajem ne dolazi dvije godine nakon „Random Access Memories“ Daft Punka koji je pokrenuo revival američkog pop zvuka Quincy Jonesa i Stevieja Wondera (čija usna harmonika otvara i zatvara „Uptown Special“) 1970-ih i početka 1980-ih. „Uptown Special“ samo asfaltira ono što su dva francuska DJ-a trasirala u novom mileniju.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=OPf0YbXqDm0[/youtube]

Nije to loš album, daleko od toga, ali mu nedostaje ‘hoda po opasnoj strani’, osim dobrog zanatskog poentiranja i dobre prilagodbe plesnim podijima. Time je jasno kako se Ronson želi još čvršće pozicionirati u pop mainstream i igranje na sigurne karte. „Uptown Special“ tako više zvuči kao Ronsonovo isprobavanje pjevača unutar sigurnih gabarita i teško je očekivati da će netko posebno doći do izražaja jer za tako nešto je potrebna dobra doza osobenosti i autonomnosti pjevača kakvu je primjerice imala pokojna Amy. A takvih na sceni i nema baš previše.

Na prvu bi se moglo zaključiti kako se Ronson najviše uzdaje u Bruna Marsa; „Uptown Funk“ je bio prvi singl i mora se reći prilično obećavajući, no na albumu je najviše prostora dobio mellow Kevin Parker. Tim potezom jasno je odaslan signal kako se Ronson više ufa ono što rade Pharell Williams i spomenuti Daft Punk. Pored Marsa koji mu je odlično otvorio prostor drugi najjači adut na albumu je Mystikal koji je doslovce razorio pjesmu „Feel Right“ u tvrdoj funk maniri Jamesa Browna. No Ronsonu je očigledno funk trebao više kao začin ovog, u najvećoj mjeri, mellow albuma. Da je toliko prostora dao tom funku ‘na nož’, onda bi se moglo pričati i o novoj Ronsonovoj rundi retro vizionarstva, a bogami i o opakom dancefloor albumu.

Ocjena: 7/10

(Columbia/Sony/Menart, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh