Mary May u Vintage Industrialu – koncertna katarza usred radnog tjedna

Nije to sinoć samo bio izvrstan koncert. Bilo je to slavlje glazbe kao takve, koje je, nadam se, kvalitetno zabilježeno, jer bio bi grijeh da taj koncert ne bude i objavljen.

Mary May u Vintage Industrialu (Foto: Roberto Pavić)

„Intenzivno se trudim ne razmišljati o tome na taj način, koliko će doći ljudi, hoće li itko uopće doći, tko nas želi čuti, pa ljudi valjda radije žele odmoriti, ipak je srijeda“, rekla mi je Mary May u intervjuu pred koncert u Vintage Industrialu, za koji sam pretpostavio da bi mogao biti njen dosadašnji najveći solo koncert pred zagrebačkom publikom. Vjerujem da joj je to „ipak je srijeda“ odzvanjalo u glavi kad je izašla na pozornicu i ugledala ispred sebe dupkom pun klub. I to velikim dijelom njene publike, one koja zna pjesme napamet.

A kad se pred takvom publikom ukaže odlično raspoloženi bend željan svirke koji je kotrljao omamljujući groove već s uvodnom „A Lot“ onda se već tada otvara obećavajuća prilika za izuzetan koncert. Kad smo već kod benda; ritam sekcija je podebljana s Markom Ferlanom na kontrabasu uz bubnjara Borka Rupenu. ‘Lijevo krilo’ držao je gitarist Luka Čapeta, desno saksofonist Marin Živković, dok je centar pripadao Mary May. Taj bend je, uglavnom, nešto nevjerojatno i najluđe što se trenutno događa na našoj sceni. To je takav suludi work in progress koji je sa svakim pojavljivanjem na pozornici sve bolji i bolji. Najlakše bi se to moglo objasniti da su Mary May i pobrojana ekipa poput nekih ‘interijer manijaka’, kad je u pitanju glazba. Ugrubo kazano, kao da sporadično par puta godišnje dođete u goste poznanicima i svaki put dođete u drugi razmještaj namještaja u stanu. Tako je i s pratećim bendom Mary May: oni kao da svaki put potpuno raskupusaju stare aranžmane i izrone na pozornicu s novima. To je konstantni vorteks novih prštećih ideja i rješenja i svaki put je to čvršće, kompaktnije, razuzdanije i definitivno bolje.

Mary May u Vintage Industrialu (Foto: Roberto Pavić)

Svaka izvedene pjesma imala je sinoć svoj orgazmički tijek i iz kojeg god tempa, akorda ili solo točke krenula. Bilo je neupitno da će donijeti vrhunac u kojem će se emocije i adrenalin s pozornice preliti na publiku, a ova onda iskren vratiti feedbackom oduševljenja, jer, iskreno, za drugačiju emociju sinoć nije bilo prostora.

S druge strane, uvijek iznova oduševi koliko Mary May kao pjevačica ima nepogrešivi, gotovo ugravirani tonalitet iz kojeg ne može ispasti, bez obzira koliko, posebice nestašnom, Čapeti ad hoc padali neki uvrnuti ton, riff ili akord u prste. A opet od tog Čapete kao da nema bolje ‘elementarne nepogode’ na pozornici, iako stalno izgleda da bi se po energiji bolje uklopio u jedan Repetitor, on je famozni jezičac na vagi i često puta toliko nužni kontrast vilinski ugođenoj Mary.

Slobodno mogu reći da je sinoćnji koncert bio možda i najbolji, a nahodočastio sam se po njihovim gigovima ove i prošle godine. Jednostavno se sve pogodilo. Za bend je to bila katarza nakon duge i problematične tonske probe, kako su mi kasnije priznali, jer se cijeli koncert snimao, dok je katarza publika pravocrtno bujala kako je koncert odmicao. Jedan od onih koncerata kad na brzinu šmugnete između pjesama na šank i uvidite da tamo nema nikog jer su svi u koncertnom prostoru. Svi koji su došli, došli su zbog koncerta i to koncerta koji je cijelo vrijeme zračio nevjerojatnim magnetizmom.

Mary May u Vintage Industrialu (Foto: Roberto Pavić)

Bila je to prilika da se predstavi i nova pjesma „Save Your Prayers“ čija izvedba je bila toliko superiorno sigurna kao da su je kojim slučajem Mary i bend pripremali mjesecima, a ne da je to produkt jedne jedine probe na kojoj je nastala. Ima li bolji primjer za opisati kreativni vrhunac tog kvinteta?

U prvom dijelu nakon eksplozivnog uvoda s „A Lot“, naredna „Never Fixed Nobody“ samo je u uvodu stišala tenzije koje je razbuktao već prvi nadolazeći refren. Ključale su i „On A Wednesday Prayers“, „Somewhere Else“ i „Just Fine“ koje su se nizale potom, a kad su na red došle krune kreacije u obliku „From Home“ i „Birdie“ iskreno sam se zapitao što će se tek dogoditi kad na red dođe najveći hit „Softest Tune“ i hoće li moći nadići i zaokružiti sve što se dotad dogodilo na pozornici. I naravno da jest. „Softest Tune“ je suprotno svom nazivu bila tour the force. Carski završetak službenog dijela nakon kojeg je uslijedio onaj poznati „hoćemo još“ moment okrunjen s još jednom raskošnom izvedbom, ovog puta „Song For Eunice Kathleen“.

Nije to sinoć samo bio izvrstan koncert. Bilo je to slavlje glazbe kao takve, koje je, nadam se, kvalitetno zabilježeno, jer bio bi grijeh da taj koncert ne bude i objavljen. Uz ovogodišnji nastup Denisa Kataneca u Tvornici kulture, ovaj sinoćnji koncert Mary May je definitivno još jedan moment visokog intenziteta kantuatorske nam scene koji zaslužuje biti ugraviran u vječnost objavom, usuđujem se reći, u cijelosti.

Ako je negdje trebalo biti sinoć, trebalo je biti na koncertu Mary May. Na sreću oko četiristo ljudi je to znalo. I to u srijedu. Usred radnog tjedna.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X