Formula Mašinka se ni poslije 13 godina na sceni nije istrošila.
Od najranijih dana punka postojali su bendovi čije pjesme bi uz sporiji tempo i drugačiji aranžman imale sve predispozicije da budu veliki pop hitovi. Čak su i Ramonesi prvih godina iskreno vjerovali da su im konkurencija bubblegum sastavi poput škotskih Bay City Rollersa, a kada je velika rock revolucija prešla Atlantik među njezinim prvoborcima bili su manchesterski Buzzcocks sa svojim ‘popom na amfetaminima’ koji je redovno zauzimao visoka mjesta na top-listama.
Među nastavljače te tradicije na zagrebačkoj punk sceni svakako možemo uvrstiti Mašinko, grupu čiji refreni instant ulaze u uho i kao stvoreni su za skupno pjevanje na koncertima, po mogućnosti pospješeno određenim brojem promila u krvi. Pritom im je dobro došao i talent za smišljanje urnebesnih ‘punchlineova’, nečega što je među hrvatskom publikom uvijek imalo prođu. Zahvaljujući tome njihove su pjesme na određeni način i otporne prolasku vremena, u smislu da ne spadaju među sastave čiji mladenački bunt, bijes i u ideji važni, željom za popravljanjem svijeta motivirani stihovi s godinama počinju zvučati parolaški i neuvjerljivo.
Upravo napisano, međutim, ne treba tumačiti kao da su zajebancija i pijane avanture jedino o čemu pjevaju Šulc i ekipa, pogotovo na posljednjim izdanjima gdje sve češće progovaraju o starenju te brigama, traumama i razočaranjima koje ono neizbježno donosi. Tako čak i „Noć s petka na nedjelju“ ostavlja dojam da narator ubijen od mamurluka proklinje i živo i neživo jer s cugom nije znao ili uspio stati na vrijeme (‘pretili u duhu pretili u tijelu, dočekali jutro u večernjem odijelu’), što predstavlja zanimljiv kontrast njihovoj vjerojatno i dalje najpoznatijoj stvari „Kako je Potjeh tražio rakiju“.
Naše društvo i vrijeme u kojem živimo idealno su okruženje za punk, pa i Mašinkovi tekstopisci oko sebe vide ‘male, tužne, plitke ljude’, ‘urbane bez pretpostavki’, ‘proroke morala’ – ukratko ‘sitne duše’ koje će te na kraju i sjebati. Iz tog dijela materijala najsnažniji udarac ipak je zadalo „Obilje“ stihovima ‘na čijoj grbači vodimo život lagodni?’ i ‘preko čijih leševa orgijamo?’.
Očekivano, nije izostala ni njihova tipična zajebancija iz koje su proizašle izvrsne „Džingis Kan“ i naslovna, ali i bitno slabija „Jedna morska kakvu Žera napiše za svaki album Crvene Jabuke“ koja zvuči poput ubrzane verzije onoga o čemu govori njezin naslov, a to, budimo realni, baš i nije nešto vrijedno pamćenja. Puno bolje zato je ispalo spuštanje gasa u „Ono što si ostavio“, laganijoj temi u kojoj se prizori sivila i tramvaja miješaju s nekim sve daljim i bljeđim sjećanjima (‘biti kao dijete na božićne praznike’).
U stihovima pronalazimo i motive stare Grčke pa se tako spominju rapsodi, Ksenofont i Herostat, što zajedno sa citiranjem Jaggera, Dylana i Shanea MacGowana u „Skoro pa nešto“ dovodi do zaključka kako su tekstovi ovoga puta čak i zanimljiviji dio čitave priče. Dapače, i u većini dosad objavljenih recenzija istaknuto je kako se Mašinko nije (previše) odmaknuo od svog dosadašnjeg izričaja, odnosno uobičajenog mješanca kalifornijske punk škole (Bad Religion, Rancid, NOFX) i zaslužnih ovdašnjih bendova poput KUD Idijota, Atheist Rapa, Mikrofonije ili Debelog precjednika. S time se mogu složiti, no mislim da je mnogo važnije što je većina pjesama na „Pozovite rapsode“ jako dobra ili barem iznadprosječna, a to u prijevodu znači da se njihova formula ni poslije 13 godina na sceni nije istrošila.
Ocjena: 8/10
(Dostava zvuka, 2023.)