Razgovor s poznatim šibensko-zagrebačkim koncertnim promotorom, iza kojeg je još jedan uspješni SuperUho festival.
I to onda dovede to toga da ti jedan No Means No zasviraju i na vjenčanju…
A da to nisu ni znali, haha… Oni su došli na koncert koji smo im dogovorili, bilo je oko dvjesto prodanih ulaznica, a stotinjak mojih prijatelja je došlo na moju neformalnu svadbenu feštu, vjenčanje se formalno dogodilo dan ranije. Bend je pristao na to, s tim da su u šali pitali hoće li onda dobiti i nešto “ozbiljniji” honorar, jer svadbeni bendovi dobivaju ozbiljni novac, za razliku od kultne punk rock grupe, poput njih.
Kakvu reputaciju Hrvatska ima na toj globalnoj alternativnoj sceni. Jesmo li danas već obavezna stanica na turneji ili se menadžere još uvijek mora nagovarati da dođu?
Najveći problem su agenti. Neka imena koja bi mi vrlo rado doveli vezana su uz britanske koncertne agencije, kojima smo mi potpuno nezanimljivo tržište. To je prepreka koju je užasno teško probiti. S druge strane, ostvarili smo dobar odnos s nekoliko bitnih agenata, koji su nas počeli percipirati kao zemlju važnu njihovim izvođačima i koji nam se cjenovno prilagođavaju. Mi smo nekonkurentno tržište, zbog čega i Terraneo, na kraju krajeva, nije uspio zaživjeti na način na koji je trebao. Isti je problem i s klupskom ponudom, gdje moramo konkurirati Švicarskoj, Italiji ili Austriji, što dakako ne možemo, jer ulaznicu možemo naplatiti najviše 17 eura, a u tim zemljama cijena ide i do 30 eura. To je ogromna budžetna razlika, zato nas agenti ne doživljavaju. Međutim, ispostavilo se da su bendovi jako sretni kad dođu kod nas svirati, što se ide istočnije, emotivna veza između benda i publike je izraženija. Zbog takvih iskustava otvaraju nam se neka vrata, koja su prije bila teško dostupna.
Možemo li malo razjasniti tvoju ulogu u ugaslom Terraneo festivalu. Mediji, pogotovu šibenski, od početka tebi daju značaj osobe koja je Terraneo pokrenula, osnovala, osmislila i na kraju dovela u Šibenik…
Ja sam osmislio sadržaj projekta, formu su osmislili moji tadašnji partneri. Ideja festivala je već bila stvorena i locirana u Šibenik. Onog trenutka kada je meni u Zagrebu gotovo u cijelosti srezana potpora za moje projekte, jasno mi je bilo da Gradskom uredu za kulturu moj rad nije interesantan. Tada sam objavio da svoj No Jazz Festival moram ugasiti te da Žedno uho planiram preseliti u Šibenik, i to na trg ispred Osnovne škole Fausta Vrančića. Tada su me nazvali iz Artim produkcije i rekli da su oni osmislili projekt baš za Šibenik, da su već razgovarali i dogovorili sve s gradskim vlastima te da ne bi bilo loše da se nađemo i pokušamo zajedno nešto složiti. Tada sam napravio glazbeni koncept i udahnuo sadržaj projektu koji je inicijalno bio njihov, Artimov.
U međuvremenu si otišao iz Terranea. Sad sa strane gledajući, što misliš u čemu je bio problem, zašto ga više nema?
Pokazalo se da je takav koncept festivala kod nas – neodrživ. Ciljalo se na domaću publiku i involviranje kompletne zajednice u taj projekt, jer ionako imamo gomilu festivala koji su orijentirani na strance. Ispostavilo se, međutim, da ga cijene ulaznica čine neodrživim. Ideja o četiri ili pet godina ulaganja, pa onda povratak uloženog, pokazala se nerealnom. Trebalo se ići na ulaznicu od 80 eura, ako te ne prate sponzori u dovoljnoj mjeri, a to je previše novca za domaću publiku. Vlasnik festivala je tražio formu u kojoj bi opravdao svoje ulaganje, a da mu je dana mogućnost da investira novac u prostor koji bi mu dao i neke druge perspektive, onda Terraneo nikad ne bi došao u pitanje. Znam da se ciljalo na otok Obonjan, ali od toga zasad ništa. No ako se dođe jednom do koncesije nad Obonjanom, siguran sam da će se Terraneo vratiti u punom sjaju, a i da će se pokrenuti i drugi projekti, jer vlasnik je spreman investirati ozbiljan novac.
Intervju objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr