Prošlo je svega jedanaest mjeseci otkada se nova formacija Mayalesa po prvi put popela na pozornicu zagrebačkog Kseta i sramežljivo počela krčiti put prema koncertnoj publici. Nakon toga su se tri Porina ‘umiješala’ i zakomplicirala stvar čime je Mayalesu bila zapečaćena sudbina u smislu da je vrag odnio šalu i da će koncerti postati realnost, a ne izleti.
Petar Beluhan, sa svim ‘manama’ prototipa jednog novog hrvatskog frontmena iz kojeg, za razliku od ustaljena dva obrasca domaćih frontmena (prvog: bika zavodnika i drugog: ranjenog knjiškog moljca), pršti više estrogena nego testosterona, hrabro je odigrao na tu novu kartu. Na kartu novog imidža i obrasca ponašanja unutar skučenog domaćeg pop (ili estradnog, ako želite) neba.
Dok se 23. travnja prošle godine u Ksetu činio nesigurnim u ulozi najisturenijeg člana, u međuvremenu je od tog stila uvjetno nazvanog: Amiš koji više voli zborno pjevanje u falsetu od cijepanja drva i građenja ambara, od Mayalesa načinio neku pomaknutu inačicu hrvatskog Mumford And Sonsa. Uvijek poravnat ‘na crti’ u društvu dvije prateće pjevačice na pozornici, u toj igri ‘Simon traži Garfunkela’ istovremeno lakonski opuštenog ponašanja koje je protkano nervozom samo kad je u pitanju postizanje željene vokalne harmonije, vodviljski u stalnom ratu s kablovima, slušalicama i ostalom opremom kojom je ožičen na pozornici, savršen je spiritus movens glazbenog chic-a u koji se Mayales izrodio.
U Tvornici je sinoć na (kalendarski) prvi dan proljeća taj Mayales postigao i svoj najveći uspjeh. Iako pregrađen Veliki pogon, nedvojbeno je da je bend potegnuo 600-700 duša na solo koncert. I to kakav koncert!
U najjednostavnijim crtama kazano, za nastup takvog ugođaja u kojem show vodi feminizirana bradata ‘teta’ realno morate potegnuti do Londona ili Pariza i tamo imati sreće u tom melting potu te uletjeti u pravi klub i na pravi gig. Miljama je koncert Mayalesa udaljen od mindseta balkanskog (ili hrvatskog, kako želite) shvaćanja popa. Upravo je to art.
Riječ je bila o vrhunski isceniranoj glazbenoj predstavi počevši od uvodne „Luka“, preko momenata u kojima iščašeni country zvuk u istoj retro maniri crpi esenciju suprotnog tabora i zvuka Marvina Gayea, Hendrixa, a usudim se reći i Wild Cherryja, uz hommage Beatlesima, te vokalna preuzimanja kormila na finalu od strane Valerije Nikolovske i Kristijana Beluhana iz prve faze Mayalesa, sve do posljednje, gotovo a capelle, „Kokoš ili jaje“. Koliko je Nikolovska pobirala vrhnje emocija publike u klasiku „Mogu i sama“, toliko je isto to polazilo za rukom i Ivani Rushaidat u „Ti dobro znaš kome pričam“, kao i Kristijanu Beluhanu u vrhunskom blues noiru posvećenom prerano preminulom kolegi glazbeniku Marku Križanu.
Potpuno nesebičan u tom dijeljenju dobrih vibracija i ujedno ‘dirigent’ cijele priče bio je upravo Petar Beluhan. Samo veliki igrači imaju hrabrosti i sluha dozvoliti i drugima da se razmašu, čak i po cijenu onog prvoloptaškog razmišljanja da im taj netko drugi ‘uzme show’. Beluhan se čak i dok je Valerija pjevala sjurio među publiku kako bi se uvjerio da razglas funkcionira kako je zamislio. No stvari ne treba trančirati na taj način jer kad se sve uzme u obzir, iza cijelog tog showa stajao je isključivo Mayales kao cjelina – mala glazbena komuna u kojoj tijekom nastupa stalno netko defilira pozornicom i stalno netko drugi uzima glavnu riječ. A to je bio samo još jedan vidno promišljeni detalj koji je okupirao pažnju publike tijekom cijelog nastupa i koji je definitivno imao smisla u cijelom tom mikrokozmosu.
U instrumentalnom segmentu naviše se isticala gitara Vlade Mirčete, jednako vještog na prstima, kao i stopalima na multiefektima kojima je dodatno začinjavao i određivao ambijentalne glazbene okvire. I to toliko precizno (i u većini pjesama prearanžiranim pratnjama) i distinktivno s cijelim bendom da se na momente činilo kako svirači i nemaju nešto previše posla, a upravo je bilo suprotno – toliko suptilno da je odašiljalo dojam isuviše jednostavnog. Koncert u Tvornici uistini je vrhunski pop ugođaj i ‘spektakl u malom’ jednako tako zahvaljujući i publici koja je u velikom broju bila dovoljno iskrena da prigrli takav izričaj, dok se Mayales svojski potrudio da početak proljeća 2014. bude upamćen po nečemu lijepom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
