Upamtit ćemo svi jučerašnji petak 13. studenog 2015., na način kako se većina nas i dalje sjeća što smo radili i gdje smo bili kad smo čuli nemile vijesti u utorak 11. rujna 2001. Još jedan užas i još jedna prekretnica nakon koje ništa više neće biti isto.
S masakriranjem posjetitelja na koncertu Eagles Of Death Metal u pariškom klubu Bataclan, masakriran je i rock and roll kao jedan od najjačih neformalnih mirovnih pokreta i jedna od najvažnijih pacifističkih oporbi modernog svijeta i to u maniri one svoje poznate sudbinske fraze „leptira na kotaču“.
Svašta se u sedamdesetogodišnjoj povijesti rock and rolla događalo na koncertima; Od incidenata kad su se pozornice i tehnika rušile na posjetitelje, preko stampeda i smrtonosnih gaženja ljudi, do ilegalnog unošenja oružja što je redovno završavalo katastrofalno, ne samo za pojedince, već i za neke mini-epohe rocka. Tako je nakon što je 18-godišnji Meredith Curly Hunter od strane Hells Anglesa bio izboden na smrt pred nastupajućim Rolling Stonesima u Altamontu 1969. nasilno ugašeno i hipijevsko ljeto ljubavi. Do jučer je simbol za najkrvavije oružano divljanje na nekom koncertu bio bivši američki marinac Nathan Gale koji je u Abbotu u američkoj državi Ohio 2004. pištoljem na pozornici ubio četvero ljudi, među njima prvog Dimebag Darella, gitaristu Pantere i Dimebagplana i ranio još sedmoro sve dok mu policajac nije sačmaricom raznio glavu.
No masovni masakar u petak u Parizu u kojem su četvorica terorista kalašnjikovima pokosili više od 120 ljudi na koncertu Eagles Of Death Metal definitivno je najužasnija stvar koja se do sada dogodila i čije se dalekosežne negativne posljedice u ovom trenutku ne mogu ni sagledati. Od danas su rock koncerti po neumoljvom zakonu statistike mjesta najvišeg rizika od terorizma, a uskoro će postati i po onom zakonskom papiru u mnogim državama, a kakve će tek biti sigurnosne kontrole, može se samo nagađati. Nisu ni do sada roditelji bezbrižno puštali djecu na rock koncerte, a sad će imati debele razloge da im to i otvoreno brane.
Histerija već uzima svoje, jer u 24 sata više i da nema većeg koncertnog imena koji nije obustavilo turneju u Europi koja se sve više parcelira beskonačnim namotajima bodljikave žice. Iako je rock kao subkulturni segment uvijek bio svojeglava i žilava zvjerka kad su u pitanju kontre ‘velikim politikama’, smrtonosni rafali užarenog metala ispaljeni (o, ironije li!) na koncertu grupe Eagles Of Death Metal uzdrmali su same stupove te supkulture. Čak toliko da se plan izbor dana (petak 13.) i koncerta za taj najveći oružani napad na Francusku nakon II svjetskog rata čini kao da je iskovan u najperfidnijim i najpokvarenijim mozgovima na ovoj planeti.
Ta ‘posljednja večer svijeta kojeg smo poznavali’ u Zagrebu je za mene bila na koncertu Mercury Rev – starih poznanika zagrebačke publike koji će uvijek okupiti oko 500 njih spremnih za zvučno ozračje ‘pada civilizacije’ i glas ‘palog anđela’ Jonathana Donahuea. Isti taj Mercury Rev trebao je za dva dana nastupiti u Parizu u sklopu turneje na kojoj promoviraju novi album „The Light In You“. Kako za sada stvari stoje, Jonathan i Grasshopper su ga otkazali.
U Zagrebu se kao neka ptica zloslutnica Nicole Atkins prije njihovog koncerta oprostila od publike uz Orbisonovu „Crying“. Mercury Rev su lijepo zavaljali svoju poznatu sjetu u umjetnim dimom ispunjenoj Laubi da bi na „You’re My Queen“ s albuma „All Is Dream“ do mene došla šokantna vijest koja se činila kao da je izmišljena. Šok i nevjerica su potrajali, „kao da je sve san“, ružan san u kojem Mercury Rev više nije bio centralni događaj, već pozadinska glazba tog sna.
„Tides Of Moon“ i posebice „Opus 40“ s „Deserter’s Songs“ na kraju službenog dijela koncerta kao da su bili soundtrack tog sna, te nesvjesne stvarnosti u kojoj se i dalje događa koncert i u kojoj vrtiš milijun stvari u glavi, između ostalog i da sam Eagles Of Death Metal posljednji put vidio ljetos i tko zna više kad, jer je u njihovoj karijeri i životima sva pozitivna zajebancija nestala te večeri, a ta pozitivna zajebancija bila je najvažniji dio njihove glazbe.
U međuvremenu Mercury Rev odlaze s pozornice. Publika ih vraća aplauzom. Sve je završilo još znakovitije s „The Dark Is Rising“. Dakle ‘THE Dark’, a ne neka ‘obična’ tama.
Globalno sranje je drmnulo. Tektonski. Vremenski kontinuum je sjeban. Putujemo kroz vrijeme unatrag. Brojčanik se i dalje vrti. Kad će stati i gdje ćemo se zateći, to više nitko ne zna.
The Dark Is Rising.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
