Messerschmitt: Oduvijek smo bili underground boutique bend za probranu publiku

Oni su prvi rodonačelnici highway rock and rolla na ovim prostorima. Oni su pulski Messerschmitt i početkom 1990.-ih napravili su značajan produkcijski pomak na našoj maloj sceni objavljivanjem albuma ‘Foxxin”. Danas, 25 godina nakon objavljivanja tog albuma, može se reći statusno nepravedno zapostavljeni bend, u Vintage Industrial Baru u četvrtak 30. travnja uživo slavi svoj mali, ali značajni jubilej pred zagrebačkom publikom. Povodom toga porazgovarali smo s pjevačem, gitaristom, ujedno i vođom benda, Mirom Kusačićem.

Messerschmitt
Messerschmitt

Prošlo je 25 godina od objavljivanja kultnog albuma „Foxxin’“. Što se u međuvremenu događalo s Messerschmittom?

Miro Kusačić: Naravno da se izdešavalo svašta i o tome bi se mogla, vjerovatno napisati i kakva knjižica, ali probati ću ukratko odgovoriti. Dakle, nakon samog izdavanja bend je odsvirao zaista puno koncerata i festivala, ako uzmemo u obzir da je to ipak bila muzika koja i nije bila namjenjena nekoj široj publici, a još i manje radio i TV postajama, i zaista smo prošli svaku, veću ili manju rupu u koju su nas pozvali. Sam „Foxxin’“ je bila ploča koja se trebala svidjeti prije svega nama i na taj način je i snimljena i objavljena, a za ostalo, hoće li se to još kome svidjeti, i nismo baš marili pretjerano. No, pokazalo se da se album svidio i toj novoj struji publike, koja se, očito pomalo zasitila starih majstora sa gitarama i koja je polako tražila nekakvu novu energiju . Sama produkcija albuma urađena je u maniru američkih i britanskih ‘glasno-glasnije’ bendova, dakle, pod svaku cijenu izbjeći onu tadašnju tanušnu i sterilnu ‘pikostančić’ beskrvnu domaću produkciju. Palio nas je taj neki sonični gitarski sound i mislim da smo na neki način to i uspjeli preslikati. To je bilo možda i ključno vezano za taj album. Ubrzo nakon izlaska albuma počinje ona budalaština od rata i tu stvari polako kreću nizbrdo. Prostor djelovanja benda se smanjio, klubovi su se polako ali sigurno zatvarali, polako su se gubili i kontakti, bend se počeo vrtiti u krug. U toj ratnoj situaciji krenule su i personalne promjene koje su usporavale rad samog benda i zaista nije bilo lako održavati status, koji je bend tada imao. No, uz sve nedaće uvijek sam uspijevao složiti ekipu za svirku i koncertirati koliko god se dalo.

U tom trenutku, ali i kasnije s albumom „Shake That Thing“ činili ste perjanicu gitarskog zvuka u Hrvatskoj, (uz Majke, Spoonse…) jeste li toga bili svjesni?

Miro Kusačić: Ma nismo mi previše razmišljali o tome tko je jači, bolji, brži, ili što već. Nama je bilo važno da pičimo muziku koju volimo, da putujemo, da razvalimo gdje god stignemo, da upoznamo ljude slične nama, i da tu i tamo zbrišemo nakratko iz grada. Ali bilo puno dobrih gitarskih bendova, tako da je na drugima da prosude tu tvoju konstataciju.

No gdje je stalo, tj. zapelo?

Miro Kusačić: 1993. godine smo snimamo drugi album „Shake That Thing’“, koji je ponovo digao malo prašinu oko benda. Koncerti, promocije, festivali i kako to već ide… 1996. godine nakon XY postave benda puca mi film i zatvaram poglavlje. Osnivam jedan neobavezni jam bend Opyum, koji se bavi uglavnom obradama manje ili više poznatih autora blues i rock and roll glazbe. Tako bez većih pretenzija egzistiramo do 2003. kada se Meserschmitt, kao trio, ponovo budi i snima album obrada „Rockafe„. Otvaraju se granice prema susjednim zemljama i bend je ponovo zajahao. 2005. izlazi autorski album „Moonlight Starlight“. Krenuli su pozivi za svirke… Iste godine zasvirali smo i u Kanadi, gdje je objavljen svojevrstan the best of „Strong and loud„.Bilo je do danas i nekoliko raznih projekata vezanih uz bend, ali to bi potrajalo predugo. Teško mi je u nekoliko rečenica sažeti što se sve događalo u posljednjih 25 godina… Ali sviralo se stalno. To je možda najbitnije.

Messerschmitt (Foto: B. Zlajo)
Messerschmitt (Foto: B. Zlajo)

Jesu li vam izdavači ikad pristupili?

Miro Kusačić: Ako misliš na njuške iz oficijelnih kuća, nisu.To nije bio materijal na kojem su oni mogli zaraditi, pa im prema tome nismo bili zanimljivi. Jednom prilikom se trebala ostvariti neka suradnja sa Dallasom, ali na obostrano zadovoljstvo je sasječena u korijenu. Mislim da su pokušali od nas napraviti nekakav ‘Hrvatski Rock Bend’. Čak smo i snimili neke stvari na hrvatskom, ali to nije sličilo na nas, pa smo odustali. Mi smo oduvijek bili underground boutique bend za probranu publiku i tako ćemo vjerovatno završiti. Budimo realni, nije naša muzika za ovo geografsko područje, kao što ćeš i šargiju teško prodati u Texasu. Znamo mi razvaliti dobre svirke, ali ujutro ti odmah napune glavu nečim drugim, popularnim, pa nas htio ne htio, zaboraviš na neko vrijeme. Ima ljudi koji vole to što radimo, ali to je uglavnom ona zanimljiva simpatična manjina, i za njih i sviramo. To su ljudi kojima je rock and roll uvijek bio životno važna stvar. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh