Intervju s Hanoijem Janeom, gitaristom grupe Oneida, koja je na šibenskom Terraneu zasjenila i puno razvikanije zvijezde.
Njujorški noise-rocke bend Oneida svojim je koncertom označio jedan od najvećih vrhunaca na Aero stageu Terraneo festivala. Grupa koja svoje temelje pronalazi isključivo u osjećaju zajedništva, kolektivne energije i povezanosti, kako međusobne, tako i s publikom, u Šibeniku se predstavila kao čvrsta, ritmična, repetitivna i znalačka improvizatorska skupina. Pred naš diktafon sjeo je Hanoi Jane, gitarist Oneide…
Vaše sam albume preslušao netom prije početka Terranea, no na koncert koji je upravo završio nisam bio ni najmanje spreman. Bilo je neočekivano intenzivno. Svatko tko se našao pred Aero stageom bio je ugodno iznenađen…
Hvala, znači ne sviđaju vam se naši albumi?
Nemam pojma. Zasad mogu samo reći da ih treba uporno slušati, valjda nakon nekog vremena ‘sjednu’.
Da, dobro ste se izvukli, ha ha. Istina je, s našim pjesmama morate razviti nekakav odnos, treba ih dosta slušati. Površnost ne prolazi.
Prvi put nastupate u Hrvatskoj, kakvi su dojmovi?
Fantastično je. Imali smo vremena obići nekoliko dalmatinskih gradova, probali vaše specijalitete, uživali na plažama. Ovo je za nas jedno nevjerojatno iskustvo.
A kako se Oneida osjeća na Terraneu?
Oneida je više zajednica nego bend, svojevrsna komuna. Kod nas se sve temelji na radu koji izlazi iz srca, a ne iz novčanika ili intelekta. Obožavamo biti među ljudima, publikom, slaviti s njima. Stoga je naš boravak na ovom mjestu, na Terraneu, magičan trenutak. Izuzetno smo počašćeni da smo dio samih početaka ovog festivala.
Prije koncerta cijeli je bend ostao zagrljen nekoliko minuta. O kakvom se tajnom ritualu radi?
Ha ha, nije nikakav tajni ritual u pitanju, iako to obično ne radimo na pozornici. Mi to nazivamo tapšanje. Stisnemo se jedni uz druge, prenesemo energiju, na trenutak očvrsnemo kao cjelina i izađemo na stage.
Za jedan njujorški bend pomalo je iznenađujuće očito koliko ste pod utjecajem krautrocka…
Indie-rock scena u New Yorku oduvijek je bila pod značajnim utjecajem bendova poput Kraftwerk i mnogih drugih. Odrasli smo na tim grupama i u nama je ostao taj nekakav osjećaj za minimalizam u glazbi.
Moćan zvuk, koliko sam uspio primijetiti, dugujete i starim, analognim klavijaturama.
Nije to ništa novo, ljudi imaju potrebu obožavati stare stvari, to je svojevrsni fetišizam. Prastara klavijatura je s nama još od prve turneje, od trenutka kada nam se jedna moderna raspukla na komadiće. Tada nismo mogli priuštiti ništa skuplje od starog, prašnjavog instrumenta kojeg nitko drugi nije htio. Ova koju ste vidjeli na današnjem koncertu je druga klavijatura, ali iste marke. Ima nešto u tom ‘drvenom’ zvuku…
Koji je konačni cilj vašeg bavljenja glazbom. Novac je, u vašem slučaju, očito sporedna stvar. Što onda ostaje – želja za kreativnošću, eksperimentiranjem, provokacijom…?
Želimo se, u prvom redu, povezati s ljudima. Tu je i ono klasično opravdanje da želimo ispoljiti kreativni dio svojih duša. Turneje znaju biti brutalne, ponajprije mentalno, a i emotivno destruktivne, no ja nekako volim tu destrukciju. Muzika me čini sretnim, a ja ne želim biti tužan…
Što uopće znači ‘Oneida’?
U mnogim kulturama pojam „oneida“ ima drugačije značenje. Mi smo naše ime preuzeli od naziva jedne utopijske zajednice iz 19. stoljeća, koju je osnovao John Humphrey Noyes.
Noise?!
Da, isto se čita, ali se piše Noyes. Kao što vidiš, ništa nije slučajno… Uglavnom, ta se zajednica zalagala za slobodnu ljubav, razvijanje kolektivne svijesti i razne druge društvene i metafizičke osobine koje se i dan danas smatraju nekonvencionalnima. Mi smo smatrali da će nam njihov naziv Oneida pomoći da što bolje izrazimo naše kreativno ludilo.