Gotovo sve odsvirane pjesme na koncertu lidera Ultravoxa zvučale su bolje nego na albumima, a gotovo puna Tvornica priredila pravu navijačku atmosferu.
James ‘Midge’ Ure većini je najpoznatiji kao koautor humanitarnog bestselera “Do They Know It’s Christmas“, producent Band Aida i Live Aida te lider Ultravoxa, no njegova je karijera bila mnogo raznovrsnija i tijekom sedamdesetih i osamdesetih neraskidivo povezana s čitavim nizom glazbenih trendova, kako nadolazećih tako i onih kojima su dani bili odbrojani. S Glenom Matlockom je svirao u njegovom kratkotrajnom bendu Rich Kids, kao i s onima protiv kojih se punk nominalno bunio, hard rock institucijom Thin Lizzy.
Pridruživanjem Ultravoxu pretvorio ih je iz post punk sastava u predvodnike tada novog žanra zvanog synth pop, žanra u kojem je već osigurao status jednog od rodonačelnika zahvaljujući “Fade To Grey“ Visagea. Kada je pak krenuo u solo vode, njegovi su albumi bili najbliži sophisti-popu, virtuozno odsviranom križancu smooth jazza, adult oriented rocka, soula i popa kakav su izvodili Level 42, Scritti Politti ili Prefab Sprout.
Samim time, bilo je teško predvidjeti u kojem će smjeru ići njegov koncert u Tvornici kulture, kao i koliko ovdašnje publike uopće zanima čime se bavi autor čiji su najslavniji dani ipak daleko iza nas. Odgovor na ta pitanja predstavljao mi je ugodno iznenađenje s obzirom da su skoro sve odsvirane pjesme zvučale bolje nego na albumima, a gotovo puna Tvornica priredila pravu navijačku atmosferu.
Vezano uz spomenute žanrove, dio njih iz današnje je prespektive prilično pregazilo vrijeme, posebno po pitanju produkcije, na što je vjerojatno aludirao i sam Midge, istaknuvši kako nikad nije bio zadovoljan načinom na koji su neke njegove pjesme snimljene. U Tvornici ih je zato učinio, u nedostatku bolje riječi, rokerskijima, gitarom u drugi plan izgurao sintesajzere i obogatio solo dionicama koje su u sjećanje dozivale radove Pink Floyda nakon odlaska Rogera Watersa, pa čak i Yesa iz razdoblja kada su se vratili na top-liste hitom “Owner of a Lonely Heart“.
Najbolji primjer toga bila je “Dear God“, singl s ploče “Answers to Nothing“, čiji sam potencijal shvatio i primijetio tek sinoć, punih 36 godina kasnije. Što se tiče najboljih dijelova koncerta, tu nekih većih iznenađenja nije bilo pošto su najjači dojam ostavile uspješnice “Fade to Grey“, “Vienna“ i pred kraj odsvirana “Dancing with Tears in My Eyes“ u koju nas je uveo dugim instrumentalom.
Treba spomenuti i “I Remember (Death in the Afternoon)“, kao i bitno drugačiji, možda i superiorniji aranžman “Fade to Grey“ s bitno povećanom ulogom gitare. Midgea glas i dalje služi, gotovo kao da ga slušate na vinilu, a čak i najzahtjevnije segmente, poput onog u refrenu “Vienne“, uspio je odraditi sasvim zadovoljavajuće.
Nastup je, da se pozabavimo i servisnim informacijama, trajao sat i pol, uz (vrlo ekspresno) vraćanje na bis na kojem su izveli “One Small Day“ Ultravoxa. Nasljeđe toga benda dominiralo je i sinoć, protiv čega nemam ništa premda bih stvarno rado čuo i nešto s “Ghost of Princes in Towers“, prvog i jedinog izdanja Rich Kidsa.
Midge Ure je status zaslužnog veterana u četvrtak itekako opravdao, pokazavši da, premda diskografski i autorski više nije pretjerano aktivan, svojim pjesama i dalje pokušava odjenuti novo ruho i učiniti barem donekle svježima. Također, kroz čitavo trajanje koncerta po glavi mi se vrtjela jedna misao, a to je koliko su osamdesete zapravo dale kvalitetne pop muzike. Posebno ako ih usporedimo s većinom onoga što se pod tim terminom podrazumijeva danas.