Mike Shinoda ‘Post Traumatic’ – bijeg od traume i Linkin Parka

Chester Bennington imao je preveliku karizmu da bi Linkin Park nastavio bez njega, bar za sada. No ‘mozak operacije’, Mike Shinoda, naravno ne misli stati, te je iskoračio u solo karijeru.

  • 4
    Shares
Mike Shinoda ‘Post Traumatic’

Shinodin ovoljetni album naslovljen „Post Traumatic“, nastavak je istoimenog EP-ija na kojem su bile objavljene tri pjesme („Place To Start“, „Over Again“ i „Watching As I Fall“), a one ujedno i otvaraju album u identičnom redoslijedu. Sam album ima 16 pjesama koje stilski variraju pretežno unutar aneričkog pop mainstreama, računajući tu i pjesme u kojima Shinoda ulazi i u hip hop vode.

Kako sam tvrdi za album, naziv „Post Traumatic“ svakako je vezan za period nakon tragičnog odlaska Chestera Benningtona, no nije nužno inspiriran smrću dugogodišnjeg kolege. To je istina. Nema tu nekog konceptualnog pristupa, više je riječ o kolažu pjesama koje nemaju previše međusobne veze. Jedino se za pjesmu „Watching As I Fall“ može tvrditi da posjeduje tu dublje ispisanu emotivnu notu, ili pal singl “Crossing A Line” u kojem vuče nit k Peter Gabrielu, dok je ostatak materijala u najmanju ruku razočaravajući kao i posljednji, prošlogodišnji, album Linkin Parka „One More Light“.

Razočaravajuće iz razloga, jer „Post Traumatic“ zvuči kao da ga je snimio netko tko iza sebe nema nikakve poputbine, da ne kažem karijere. Shinoda je uvjerljiv poput nekog plahog pjevača opijenog utjecajem jednog Drakea i koji je dozvolio da ga industrija oblikuje po pop gabaritima kakve obično potpisuju Max Martin i Lukasz Gottwald – ‘prozračno i nenametljivo’, te spremno za tešku rotaciju u eterima, zbog čega bi mogli pomisliti da je tako nešto jako popularno.

Dojam je da se Shinoda iz petnih žila trudi napustiti i okvire i teme ‘teškog zvuka’, te da je veliki eksperiment s „One More Light“ bio početna stanica tog preobražaja. Dakle, po imenu i prezimenu ga još jedino možemo vezati za Linkin Park, ali nikako i po glazbi na „Post Traumatic“ albumu.

Izbor gostiju to također pokazuje. Tu su bijeli reper Machine Gun Kelly i reperica K. Flay, zatim Blackbear, tj. Matthew Musto koji je radio s Justinom Bieberom, Pharrellom Williamsom i Miley Cyruss, tako da se, također gostujući, Chino Moreno iz Deftonesa tu nekako čini kao čovjek u krivom društvu. Shinoda nije zaboravio uključiti i Brada Delsona, kolegu iz Linkin Parka, ali svejedno, ništa ga nije spriječilo na putu prema bezličnoj pop konfekciji.

„Post Traumatic“ samo će izazvati dodatni postraumatski stres fanovima Linkin Parka, a nažalost nema tu ničeg značajnog i autorski jedinstvenog po čemu bi ovaj Shinodin start solo karijere trebao biti upamćen. To je samo jedna duga vožnja iz klišeja u klišej. Možda je to bila dobra terapija za Shinodu da skrene fokus misli s nemilog događaja i radi glazbu koja po ničemu ne podsjeća na Linkin Park, ali slušati to je uzbudljivo poput svakodnevne vožnje na posao i s posla istim putem. Shinoda nema kapaciteta postati nova teen pop senzacija, pa je i nejasno zašto se toliko trudi to postati.

Ocjena: 4/10

(Warner Bros / Dancing Bear, 2018.)

  • 4
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X