Miki Solus i Happy Jawbone Family Band u Močvari – domaći i strani ‘spaljenovići’

U sklopu koncertnih večeri pretežno suvremenih inozemnih izvođača retro-garažnog usmjerenja što ih mahom u zagrebačkoj Močvari organizira udruga Beat City, ovaj put združena s projektom Začarana Močvara, u nedjelju je u klubu pored savskog nasipa ponuđen iskričav dvostruki program u kojem su, s početkom oko zijev-zijev 22 h, zasvirali pop-pseudorap lo-fi trojac Zagrepčana Mikija Solusa i petočlani Happy Jawbone Family Band ‘spaljenovića’ iz Brattleboroa u američkoj saveznoj državi Vermont.

Happy Jawbone Family Band u Močvari

Kako poznavatelji njihovih nastupa već očekuju, pjevač i klavijaturist Miki Solus, akustičnobasist Frane Visković i cajonist Andrej Tačigin Tačko u tričetvrt su sata pružili nepretencioznu, ali ne i površnu, minimalističku zabavu ispunjenu dobrim vibracijama sadržanima kako u Solusovim pjesmama prepunima zaigranog stihovanja i nekonvencionalnog spajanja dječje nestašnog akustičarskog pop-rocka s rapom i ponešto jazza, tako i u scenskom nastupu koji krasnom prirodnošću spaja opuštenost s izvedbenom koncentracijom i posvećenošću. U repertoar je ovom zgodom pripuštena i nova pjesma (provizornog?) naslova „Loši dečki“. Šačica najvjernijih poklonika gdjegdje je zapjevala-zaskandirala pokoji uhvatljiv stih iz Solusove nepresušne bujice riječi, a osmijesi su zatitrali i na licima dobrog broja posjetitelja što su se premijerno susreli sa Solusovom koncertnom pozitivom.

Načelno u istom glazbenom području i podjednako vibrantni, no u poprilično drukčijem registru, Happy Jawbone Family Band na internetskim stranicama kao svojevrstan opis vlastite glazbe nudi složenice poput „iščašeni pop senzibilitet“ i „kupaonska opera“. Grupu čiju nestabilnu postavu, vele, inače čini desetak članova, u Močvari su zvučno predvodile dvije prilično zveketave električne gitare – klasična šestožičana Lukea Csehaka i karakteristično zvonka dvanaestožičana Francisa Carra – uz solidnu potporu muzikalnog basa Boba Csehaka u klasičnoj ulozi pozadinske diskrecije te ogoljenog bubnjarskog seta (doboš, veliki tom i fus) koji funkcionalnom jednostavnošću i pouzdanošću jedne, recimo, Maureen Tucker, svira dugokosa bubnjarka Elspeth Bourne-Kebell-Csehak, dok peti član, David Lineal, skutren u kutu, nikom na putu, zgrbljen poput Linusa iz stripa „Charlie Brown“ Charlesa M. Shulza, katkad svira male klavijature „farfisastog“ zvuka smještene mu na koljena, a katkad pak zdušno šuška i lupka raznim udaraljkama, između ostalih i po nekoliko bubnjeva posloženih na sam pod, bez nogara.

Momci i djevojka u svakodnevnoj, pomalo iznošenoj odjeći, na svoj, razmjerno uvrnut način, strasno, s privlačnom dozom garažne rasklimanosti, proizvode popistički oblikovane i zaokružene pjesme prokrčkane na temeljcu oštrog, agresivnog ritma i bluesa, s nekoliko prstohvata hipi-psihodelije, žličicom countryja i grančicom folka, koje lako čujemo kao dio šarolike glazbene slike angloameričkog pop-rocka druge polovice 1960-ih, osmišljene i prezentirane u stilu koji u pokušaju približavanja možemo opisati kao mogući mješanac onoga što su u to vrijeme nudili Byrdsi, Velvet Underground, Kinksi, Yardbirdsi, Country Joe and the Fish, katkad Grateful Dead… Ili kao sastav vrlo sličan prethodnim gostima Beat Cityja, također vrsnim baštinicima iste provenijencije, nešto fokusiranijem, uigranijem, odrešitijem i iskusnijem trojcu The Pharmacy (gitara, bas i bubanj) iz vošingtonskog Seattlea koji je u Močvari dojmljivo koncertirao 11. prosinca 2013. Tko zna koliko još takvih sjajnih grupa funkcionira izvan dosega medijskih reflektora – Happy Jawbone Family od 2009. zabilježili su osam (odnosno sedam) dugosvirajućih nosača zvuka, a The Pharmacy četiri, od 2005. – i je li neobično da se toliki danas tako izravno, ali nadahnuto neimitatorski oslanjaju na stil i zvuk koji je vrhunce dosegao prije pedesetak godina?

Naglašavajući melodioznost vokalnih linija, Lukeu se Csehaku, glavnom pjevaču Jawbone Banda, glasom nerijetko pridružuju bubnjarka Elspeth i drugi gitarist, Francis, a ovaj potonji nemalo je doprinio koncertnom uzbuđenju povremenim duhovito-mahnitim ulaženjem u publiku tijekom sola kao i završnim „epileptičnim“ lamatanjem gitarom i „odbacivanjem“ iste (bez razbijanja) okončao koncert mikrofonijskim tuljenjem. Otprilike tričetvrt-satnom nastupu vesela je, komunikativna obitelj odbila dodati bis, uz kratko i razumno Lukeovo obrazloženje koje se odnosilo na upravo izveden mini performans „gitarista koji se oteo kontroli“: „Ovo je nemoguće nadmašiti!“ Posve točno.

(Močvara, Zagreb, 9. veljače 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X