Ako se studijski materijal koji je Davis objavljivao nakon povratka na scenu u osamdesetima možda s pravom smatra manje genijalnim od onoga koji je stvarao u prethodnim desetljećima svoje karijere, ‘Merci Miles!’ dokazuje da to nikako nije slučaj i s njegovim nastupima uživo.
U drugoj polovici sljedećega tjedna, točnije prvog lipnja, obilježit će se trideseta obljetnica koncerta koji je označio kulminaciju onoga što će se pokazati posljednjom turnejom u maestralnoj karijeri Milesa Davisa, trubača i jednog od najvećih inovatora u povijesti jazza, ali i glazbe općenito. Koncert u pitanju održan je na otvaranju jedanaestog izdanja slavnog festvalu Jazz à Vienne na jugoistoku Francuske u okolici Lyona gdje slavni glazbenici nastupaju u drevnom rimskom amfiteatru u pitoresknom srcu vinske regije. Davisov je koncert zabilježen videokamerama s kojih je upravo skinut tonski zapis visoke kvalitete kako bi napokon bio u cijelosti objavljen kao album nastao povodom tridesete godišnjice nastupa nazvan “Merci Miles!”
Ako se studijski materijal koji je Davis objavljivao nakon povratka na scenu u osamdesetima možda s pravom smatra manje genijalnim od onoga koji je stvarao u prethodnim desetljećima svoje karijere, “Merci Miles!” dokazuje da to nikako nije slučaj i s njegovim nastupima uživo. Poznata je priča o tome kako Davis nikada nije slušao svoje prethodno objavljene albume jer je razmišljao isključivo unaprijed i svirao uvijek samo nove stvari na koje je trenutno bio usredotočen, pa se to isto tako može iščitati i iz setliste koncerta u Vienneu na kojemu ne samo da nije svirao svoje stare uspješnice, već je od osam pjesama s koncerta i autorski supotpisao samo jednu, frenetičnu “Wrinkle”. Umjesto toga odabrane su dvije skladbe s Milesovog albuma “Amandla” koje potpisuje basist Marcus Miller koji je u drugoj polovici osamdesetih s albumom “Tutu” preuzeo na sebe skladateljske zadaće u Davisovom timu. S “Amandle” je u set tako uvrštena naslovna pjesma, ali i skladba “Hannibal” koja otvara koncert.
Ipak, ono što privlači najviše pozornosti na setu jest činjenica da je čak polovica materijala zapravo iz domene popularne glazbe osamdesetih. Dvije su pjesme sa seta objavljene na Davisovom albumu “You’re Under Arrest” iz 1985. i upravo one čine temelj ovog seta. Riječ je o pop hitu Cindy Lauper “Time After Time” koju Davis dodatno usporava i razvlači do trajanja od deset minuta, te pjesmi “Human Nature” iz repertoara Michaela Jacksona, no bend njezinu strukturu ubrzo zamjenjuje improvizacijom od 18 minuta u kojoj, primjerice, saksofonist Kenny Garrett uspijeva ubaciti citat melodije “Johhny I Hardly Knew Ya”. (U pratećem tekstu albuma jazz stručnjak Ashley Kahn navodi da je riječ o pjesmi “Joshua Fit the Battle of Jericho”, ali sklon sam vjerovati kako je riječ o omaški).
Dalji dokazi naslanjanja na suvremena strujanja popularne glazbe dokazuju i dva broja koja potpisuje veliki Prince. Riječ je o skaldbama “Jailbait” i “Penetration”, dvama nabrijanim komadima znojnog jazz funka koji se sjajno uklapaju u set i dopuštaju postavi s dva basista da se pokaže u punoj snazi. U potonjoj pogotovo briljira Richard Patterson koji je kroz većinu seta ipak u sjeni “glavnog” basista Foleyja čila sola na tzv. piccolo basu štimanom na višu oktavu kompozicijama daju poseban ton. Klavijaturist Deron Johnson možda je jedini čiji doprinos može konkurirati Davisovom, ali ovo je ipak Milesov show. On je u ovoj fazi stvaralaštva dosegao božanski status u svijetu jazza i šire, što se osjeća tijekom cijelog koncerta. Bend koji je sastavio okreće se oko njegovog Sunca usidren čvrstim ritmom koji broji bubnjar Ricky Wellman, a Davis nezaustavljivo blješti pretvarajući pop pjesmuljke u zapise koji kao da dolazi iz onostranosti.
Samo dva i pol mjeseca nakon ovog nastupa i sam Miles će prijeći u onostranost. “Meci Miles!” služi kao dokaz da je ovaj div u nju prešao u eksploziji supernove i da većega od njega vjerojatno nikad nećemo doživjeti.
(Rhino, 2021.)