Svoj premijerni hrvatski nastup sinoć je u Tvornici kulture priredio njemački bend Milky Chance.
Multikulturalnost je odavno učinila svoje. Granice su izbrisane, kao što su i identiteti, posebice u glazbenom svijetu. Zvučna slika često nema nikakve podudarnosti s porijeklom izvođača. Pop folk sastav Milky Chance je dobar primjer. Njihova opčinjenost plesnim ritmom u svakoj prigodi, te ‘puknuti’ vokal Clemensa Rehbeina, koji kao je odrastao napajajući se utjecajima latino lomitelja srca, nikoga ne bi navelo na pomisao da je riječ o bendu iz Kassela, iz samog srca Njemačke, gdje sigurno ne grije meksičko sunce.
A da se i ne govori o trenutku u kojem je jedan „Despacito“ do jučer globalno nepoznatog Luisa Fonsija itekako na tragu glazbenog okruženja u kojem obitava ovaj njemački bend. Dakako, nije ovdje riječ o nekom bestidnom rip-offu, ali sličnosti dakako ima. Upravo u toj multi-kulti kameleonštini grupe Milky Chance, leži i jedan od elementa koji su doprinijeli svjetskoj popularnosti, a dakako iz vida ne treba gubiti i istančan osjećaj za kreiranje pop hitova.
Što se tiče sinoćnjeg premijernog nastupa u Velikom pogonu Tvornice kulture, a time u Hrvatskoj općenito, za raspjevanu publiku gotovo je sve što su u sat i pol isporučili Milky Chance bio hit, bez obzira dolazilo s debija „Sadnecessary“ iz 2013. ili prošlogodišnjeg albuma „Blossom“ s kojim je i započeo koncert. Otvoren je s pjesmama „Clouds“ i „Ego“, ali publika je eksplodirala od oduševljenja već na uvodu u „Bloosom“, što se prelilo i na „Doing Good“ i „Firebird“ koje su potom uslijedile. S takvim ekstatičnim startom bilo je lako za očekivati da će ključanje atmosfere nastaviti eskalirati kako su se počeli zgušnjavati i dokazani hitovi grupe. A Rehbein, zatim gitarist i usnoharmonikaš Antonio Greger, kao drugi istureni član, te bubnjarsko-perkusionistički dvojac iza njih, osim što su ‘kuhali’ iskusno, ‘kuhali’ su i srčano. U to nema sumnje. Rehbein nije štedio glasa i redovno je oduševljavao publiku kad god je u par navrata dokazivao vokalne sposobnosti.
No ipak jedini pad tenzija dogodio se u središnjem dijelu tijekom izvedbi slabijih brojeva s novog albuma, tj. pjesama „Peripeteia“ i „Cold Blue Rain“, a ova posljednja koliko god bila u studijskoj verziji zamaskirana, uživo je uistinu rip-off Stingovog hita „Englishman In New York“, dakako ‘sambastično’ prearanžiran. Ali čim je Rehbein potom otpjevušio melodiju „Down By The River“, zborno pjevanje i oduševljenje se vratilo.
Službeni dio koncerta zatvoren je s „Loveland“ i „Cocoon“, a kulminacija je bio usnoharmonikaški solo Antonia Gregera isprepleten s udaraljkaškim salvama, što je nedvojbeno bila stara škola Bo Didleya, čime su Milky Chance dali do znanja da nisu baš puki pop proizvod neupoznat s glazbenom prošlošću XX stoljeća. Bis je također bio pošteno, njemački, odrađen. Skoro dvadeset minuta plesnih repeta uz „The Dreamer“, „ Stolen Dance“ i „Sweet Sun“. Došlo je to kao pečat na ‘potvrdu’ da je ovaj bend tek otvorio vrata prema hrvatskoj publici.
Prije Milky Chance nastupio je eklektični kantautor Conner Youngblood. U utjecajima šarolik, u izvedbi emotivan i pun iznenađenja sve do samog kraja kad je zasvirao i bendžo, a u ponašanju, ophođenju i prilikom promjene instrumenata pak gotovo karikaturalno usporeni kuler koji je, dakle, i kao pojava šarmirao publiku pred sobom.
Za bezbrižnu mladost koja je usred radnog tjedna došla plesati u Tvornicu, ništa te večeri nije krenulo po krivom. Još kad publike Mije Dimšić malo odraste, punit će Milky Chance i Dom sportova.