‘Miller’s Girl’ – erotski triler u doba smrti erotike

Film koji je imao biti erotskim B trilerom sad je psihološka drama s natruhama mračne romantike, a taj žanr jednostavno nije materijal za produkcijsku klasu u kojoj Bartlett drži svoj uradak.

‘Miller’s Girl’ (foto: Lionsgate)

Je li možda, kako to neki online članci sugeriraju,  opća dostupnost besplatne pornografije djelomično uzrokovala duh novog puritanizma mlađih generacija kojemu svjedočimo, ili je hiperseksualizacija svega čemu smo bili podvrgnuti desetljećima dovela do toga smo već svi postali umorni od prikaza seksa na filmu, teško je sa sigurnošću reći, ali svakako se može reći da je taj novi zeitgest, koji bi se do nedavno smatrao izrazito reakcionarskim, ubio sve erotične žanrove filma.

Da je kojim slučajem  prvijenac redateljice Jade Halley Bartlett “Miller’s Girl” snimljen u devedesetima, vjerojatno bismo gledali vrući erotski B triler s mračnim zaokretom kakvima su nas šopali u tonama celuloida još otkako je “Fatal Attraction” postao jednim od najunosnijih filmova u godini kad je objavljen, započevši taj naporni niz koji je svoj vrhunac dosegao s “Basic Instinct” Paula Veerhovena 1992. godine. Bi li taj potencijalni trash uradak bio bolji film od ove bezokusne kamilice koja je prošli tjedan ušla na naš kinorepertoar, to ostaje u rubrici “što bi bilo kad bi bilo.”

U ovoj prilično deseksualiziranoj verziji koju smo dobili, Cairo Sweet (Jenna Ortega) je srednjoškolka sa striperskim imenom iz neke zabiti u Tennesseeju koja se barem opisuje kao neupečatljiva i nije potpuno jasno trebaju li je i gledatelji takvu zamišljati, jer to je u priličnom neskladu s onim što vidimo i s pričom koja slijedi. Isto tako nije jasno koliko ozbiljno treba shvatiti potencijal njezinog književnog talenta jer tekstovi koje slušamo u filmu ne pokazuju mnogo više od onog pretencioznog neiskustva kakvo se i inače nalazi u srednjoškolskim zadaćnicama onih mrvicu zainteresiranih za pisanje.

‘Miller’s Girl’ (foto: Lionsgate)

Primjerice, trebao bi joj netko objasniti da su “in the end” i “ultimately” istoznačnice i koristiti oba pojma jedan kraj drugog školski je primjer redundancije i zalihosti, baš poput ovoga što sam upravo natipkao. Taj netko bi najočitije trebao biti njezin titularni profesor iz naslova (ovo je zadnji put, kunem se!) Jonathan Miller (Martin Freeman), pisac koji je odustao od karijere i sad predaje književnost u nekoj zabiti u Tennesseeju, no nije ni njegov materijal iz jedine knjige koju je obavio, a s kojim se susrećemo u filmu mnogo bolji.

Ali on nam je ionako preko ušiju zaljubljen u svoju mladu štićenicu, kao i ona u njega i sve će to, naravno, dovesti do uzburkane veze u kojoj ne dolazi do mnogo konzumacije, što njihov cijeli odnos koji mu i učiteljsku karijeru dovodi u pitanje čini nedovoljno napetim i strastvenim da bi nas suviše zaintrigirao, ali i to možemo pripisati duhu vremena koji posebno kritično gleda na odnose starijih “bijelih muškaraca na poziciji moći” i njihovih srednjoškolskih štićenica.

To nas ponovno dovodi do činjenice da je film koji je imao biti erotskim B trilerom sad psihološka drama s natruhama mračne romantike, a taj žanr jednostavno nije materijal za produkcijsku klasu u kojoj Bartlett drži svoj uradak. Previše je toga neuvjerljivog u “Millerovoj djevojci” da bismo je shvatili onoliko ozbiljno koliko ton i ambicija filma iziskuju, pa se nakon odgledanih devedesetak minuta trajanja moramo upitati je li priča mogla biti bolja da je otišla putem stila profesorovog prezimenjaka Henryja Millera čija proza igra ključnu ulogu u fabuli.

Ono što film čini dovoljno zanimljivim da bi ga se gledalo uloge su koje je ostvario vodeći par, pogotovo Freemanova, budući da je uspio u svoj lik ubaciti dovoljno ljudskosti da mu budemo skloniji nego mrtvom puhalu ili, ako ćemo se držati književnih tema, musilovski rečeno “čovjeku bez svojstava” kao kakav je zasigurno napisan na papiru. Posebno je upečatljiv kad ga žene ponižavaju, kako Cairo, tako i njegova alkoholičarska manipulativna i nedvojbeno od njega talentiranija supruga koju fantastično igra poljska glumica Dagmara Dominczyk, a koju smo nedavno imali priliku gledati u “Priscilli” Sofije Coppole, kao i u višestrukim nagradama ovjenčanoj HBO-ovoj seriji “Succession”.

“Miller’s Girl” je na osnovu budžeta od četiri milijuna dolara dosad vratio tek polovicu prvog milijuna i sasvim je sigurno da nećemo biti jedini koji će se na kraju godine tek s velikim naporom i naramkom dobre volje pokušati sjetiti mnogo više o njemu osim glumačkog para koji ga je doslovno prenio na svojim plećima. Film je “in the end” i “ultimately” loš, ali ipak ne urnebesno loš da bi bio dovoljno zabavan.

Ocjena: 5/10

(Lionsgate, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X