Publika nije zaboravila Mimiku, a orkestar je uzvratio fascinantnim nastupom u jednom od svojih najboljih izdanja dosad.
Mimika, orkestar pod vodstvom talentiranog skladatelja i multi-instrumentalista Maka Murtića, broji gotovo dvadeset članova, a svojim glomaznim zvukom i umjetničkom vizijom trenutno predstavlja vjerojatno najambiciozniji glazbeni projekt na alternativnoj sceni i šire. Ambicija je, naravno, dvosjekli mač; uvijek te tjera da postigneš više, ali u sekundi će te spržiti ako za nju ne postoji pokriće. Kad su ulozi ambicije visoki kao u slučaju Mimike, ne postoji nimalo prostora za grešku. Koliko god cijenili vođu orkestra ili njegove članove, sve do jednog istaknute glazbenike u raznim projektima, uvijek postoji određeni strah da će se cijela stvar urušiti poput kule od karata pod bremenom silne ambicije.
Kao da je malo tog straha bilo i sinoć u glasu Maka, glavnog autora i pokretača ovog projekta, kad me u potpuno praznom klubu pola sata prije zakazanog početka nastupa pitao: “Zar nas je to zagrebačka publika zaboravila?”. Uistinu nije izgledalo obećavajuće po pitanju posjećenosti, pogotovo za tako mnogoljudan bend koji je pritom klubove poput Vintagea mogao s lakoćom popuniti do posljednjeg mjesta. Ipak, čini se da se nešto u navikama publike po pitanju dolaska na koncerte izmijenilo tijekom pandemije, pa se svi slijevaju u klubove u posljednji čas, netom prije nego se na pozornici odsviraju prve note. Tako je, srećom, bilo i sinoć, i klub se popunio do očekivane mjere unatoč bogatoj koncertnoj ponudi na različitim mjestima u gradu te večeri. Drugim riječima, publika Mimiku nije zaboravila.
Vratimo se načas ambiciji, tom dvosjeklom Damoklovom maču koji nužno visi nad projektom što se na alternativnoj sceni (na kojoj ionako ne cvjetaju lukrativne ruže) usudi pozicionirati u formi orkestra. Kad je pritom glazba koju izvode spoj svih zamislivih muzičkih obrazaca što sežu sve do antike, pa čak i u ranije poganske strukture, a u drugom pak smjeru pokrivaju sve od tradicionalnih napjeva, preko klasike, neobičnih ritmova iz cijeloga svijeta od obližnjih romskih zaselaka, pa sve do Afrike i centralne Amerike, na koje je nemoguće plesati a da ne izgledate smiješno, a onda još sve do jugoslavenskoga progresivnog rocka sedamdesetih i do najsuvremenijih kretanja na londonskoj jazz sceni… Koliko je zapravo potrebno da pukne tanka konjska dlaka o koju je ovješena smrtonosna oštrica ambicije?
Ako je ikad postojala dvojba u održivost takve kompleksne umjetničke vizije, Mimika ju je jučer na pozornici Vintage Industrial Bara, vjerujem, jednom zauvijek otpuhala. Materijal koji izvode, a koji će se u drugoj polovici godine utjeloviti na njihovom sljedećem albumu “Altur Mur”, savršen je spoj najrazličitijih glazbenih utjecaja, a koncept gozbe na imaginarnom otoku ne djeluje nimalo u neskladu s ranijim programom u kojem su zamišljali pogrebnu ceremoniju, a čije dijelove paralelno izvode na ovoj setlisti. Nadalje, imali smo priliku premijerno čuti i novu skladbu o Minotauru iz labirinta, još jednom stanovniku “oltara mora” čija prijeteća prisutnost visi poput oblaka nad vječnim slavljem koje se tamo odvija.
Neću poimence izdvajati glazbenike koji su sinoć briljirali, taj popis bio bi predugačak. Mimika je moćna organizacija bez slabe karike i sinoć je u svakom trenutku djelovala besprijekorno. Ako je ambicija Damoklov mač, Murtić je sa svojom prekaljenom bandom sinoć otplesao akrobatski ples pod visećom oštricom. Ples, koji je zbog visine uloga bio utoliko sjajniji, toliko da bi ga se možda moglo proglasiti i neponovljivim.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.