Ono što “Mindhunter” izdvaja od većine drugih televizijskih serija jest neporeciva redateljska moć koja stoji iza ovog proizvoda, pa je tako druga sezona serije nadmašila je onu debitantsku.
Ove godine, točnije ovaj mjesec, obilježava se pedeseta obljetnica ubojstava koja je počinila “Obitelj” Charlesa Mansona, pa ne čudi poplava sadržaja koji se u pojavljuje posljednje vrijeme, a vezan je upravo za te zločine. Prvo je u svibnju objavljena knjiga Toma O’Neilla “Chaos: Charles Manson, the CIA”, a ovaj tjedan je u naša kina došao i novi film Quentina Tarantina “Bilo jednom… u Hollywoodu” (o kojem smo pisali jučer) djelomično nadahnut ovim događajem, dok je na Netflix puštena i druga sezona igrane serije “Mindhunter” kojoj je izvršni producent i redatelj nekoliko epizoda David Fincher, a koja se također usputno bavi i Mansonom. Zanimljivost koja veže Tarantinov film i Fincherovu seriju jest ta da Mansona u oba slučaja igra isti glumac, Damon Herriman.
No “Mindhunter”, serija dosad smještena na kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada FBI tek počinje istraživati serijske ubojice i prije nego je ovaj termin izmišljen, u središtu pozornosti svoje druge sezone drži ipak slučajeve aktualne u to vrijeme, deset godina nakon Mansonovog Helter Skelter pokolja. U prvim epizodama to je ubojica “BTK” (skraćeno od “Bind-Torture-Kill”) čiji razvoj pratimo u kratkim uvodnim sekvencama prije špice kroz obje sezone, da bi se u kasnijim nastavcima pozornost usmjerila prema Atlanti gdje se odvija cijeli niz ubojstava dječaka, pripadnika tamošnje crne populacije.
Za razliku od prve sezone u kojoj je središnji lik bio talentirani agent Holden Ford (Jonathan Groff), nove epizode više svjetla bacaju na priču o njeovom partneru Billu Tenchu (Holt McCallany) i ozbiljnim problemima koji ovaj ima sa svojim posvojenim sinom, a nešto bolje upoznajemo i njihovu suradnicu, Wendy Carr (Anna Torv), profesoricu psihologije koja im pomaže pri intervjuima s osuđenim ubojicama i stvaranju profila pri hvatanju onih koji su još na slobodi. Ekipa je dobila i novoga šefa u Tedu Gunnu (Michael Cerveris) koji je mnogo spremniji za suradnju s timom od svog prethodnika.
Ono što “Mindhunter” izdvaja od većine drugih serija jest neporeciva redateljska moć koja stoji iza ovog proizvoda. Čest je slučaj da redatelji koji ujedno služe i kao izvršni producenti serija režiraju pilot epizodu nekog projekta, a ostatak posla prepuste provjerenim štancerima iz branše, no ako pogledamo popis redatelja druge sezone ove serije, osim Finchera koji je režirao prve tri epizode, na četvrtoj i petoj naći ćemo ime Andrewa Dominika koji nam je poznat po filmovima “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford” (2007.) i neo-noiru “Killing Them Softly” (2012.), ali i dokumentarcu o patnji Nicka Cavea nakon gubitka sina “One More Time with Feeling” iz 2016. godine. Režiju posljednje četiri epizode pak potpisuje Carl Franklin, autor kultnog trilera “One False Move” iz 1992. i “Devil in the Blue Dress” s Denzelom Washingtonom iz 1995. godine.
Ova jaka ekipa u kombinaciji s izvrsnom scenografijom i kostimima te hladnom filmskom fotografijom tjera gledatelja da se prilagodi njezinom tempu koji je sporiji od onog na koji smo navikli u drugim televizijskim proizvodima. Serija također izbjegava izravne prikaze nasilja premda ga detaljno opisuje u dijalozima. Pridoda li se tome odlično odabrana prateća postava glumaca koji tumače ubojice s kojima tim protagonista vodi razgovore, a u kojoj briljiraju spomenuti Damon Herriman kao Manson, te povratnik iz prve sezone, jedan od najboljih epizodnih likova u posljednje vrijeme, Cameron Britton kao Ed Kemper, “Mindhunter” opravdava status jednog od Netflixovih ‘fan favoritea’ u povratničkoj sezoni još i više nego u debitatskoj, vješto baratajući psihološki, moralno, politički i društveno osjetljivim pitanjima poput pogleda na rasizam i homoseksualnost prije četrdeset godina.
Osim sporijeg tempa radnje, pogotovo u prvoj sezoni, za “Mindhunter” je specifičan i jednako usporen tempo snimanja, pa je tako druga sezona uslijedila gotovo pune dvije godine nakon prve. Iako to vjerojatno jamči kvalitetniju izvedbu od one u slučaju da se proizvod brzinski izbaci na vrijeme kako bi dostigao neki unaprijed određeni rok, problem je u tome što je današnja publika konstantno bombardirana raznim (često i kvalitetnim) sadržajem, pa je teško očekivati da im u pamćenju ostane radnja serije koju su pratili prije više od dvadeset mjeseci.
Nakon odgledane druge sezone, treću sada možemo iščekivati s još više nade i nestrpljenja, ne samo zbog većeg prodiranja u psihu glavnih likova, već zato što radnjom ulazimo u osamdesete, godine u kojima su djelovali neki od najzloglasnijih serijskih ubojica u američkoj povijesti kao što su Jeffrey Dahmer i Richard Ramirez poznat kao The Night Stalker. Naravno da želimo da ta još uvijek nepotvrđena treća sezona bude jednako kvalitetno pripremljena kao i druga, ali svakako bismo voljeli da dođe prije nego nam ova ispari iz pamćenja.
(Netflix, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
