Mingus Big Band u Puli – aroma New Yorka na Mediteranu

Utorak 29. listopada u Istarskom narodnom kazalištu u Puli bio je rezerviran za jedinstven premijerni jazz događaj u zemlji.

Mingus Big Band u Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Foto: Zoran Stajčić)

„Tri godine ganjam ovaj bend i još uvijek ne mogu vjerovati da će večeras nastupiti“, rekao mi je uoči nastupa Dražen Kokanović, čovjek koji je u Hrvatskoj organizirao zasigurno stotinu jazz koncerata i doveo najslavnija imena scene i time ovu zemlju jasno ucrtao u mapu značajnih jazz događanja, gdje god ih organizirao, bilo da je riječ o Zagrebu, Rovinju ili konkrekretno Puli ove i prošle godine. Kokanović je u tom poslu doslovce institucija, a jazz najveća njegova ovisnost, što ga čini nekom vrstom magneta za džezere, jer koliko god tu profesionalnosti bilo u igri, on posjeduje nerv za stvoriti izravno, gotovo obiteljsko, ozračje sa svim (tim) muzičarima. Ukratko, jednostavno ga vole. On je njihov. Dolazak Grammyjem nagrađenog Mingus Big Banda u Istarsko narodno kazalište u Puli stoga je bez premca jedno od najznačajnijih ovogodišnjih jazz gostovanja u zemlji, ako ne i najvažnije, a zbilo se ne samo zbog Draženove upornosti, već i iz razloga jer je to bila i želja nekih od američkih glazbenika iz tog sastava koji je već godinama jedan od zaštitnih znakova New Yorka.

Samo na ovojesenskoj turneji Mingus Big Band uzastopno je rasprodao deset koncertnih večeri u prestižnom londonskom jazz klubu Ronnie Scott’s i potom oduševio više od tisuću Beograđana okupljenih u Combank dvorani prije dolaska u Pulu, nakon koje se sastav zaputio prvo u Bruxelles, a potom i ostale europske metropole. Očekivano, Istarsko narodno kazalište okupilo je najviše publike dosadašnjeg 2. Backstage Live Pula 2019 festivala, a treba dodati da je 12. studenog na redu još jedan vanserijski jazz koncert Jasona Morana i njegovog Bandwagona.

Mingus Big Band u Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Foto: Zoran Stajčić)

Na pozornicu je izašlo 14 teškaša jazza: klavirist David Kikoski, kontrabasist Boris Kozlov, bubnjar Donald Edwards, trubači Walter White, Alex Sipiagin i Philip Harper, trombonisti: Robin Eubanks, Conrad Herwig, Earl McIntyre (bass trombon i tuba) i saksofonisti Jasson Marshall, Wayne Escoffery, Abraham Burton, Alex Terrier i Steve Slagale. Tu također treba dodati da je vremešni Earl McIntyre osobno svirao s Charlesom Mungusom, a u grupnoj kategoriji teško je uopće naći nekog vrijednog na sceni s kojim spomenuta ekipa nije svirala; krenuli od jazz legendi poput Hancocka, mlađih talenata kao Madeleine Peyroux ili jednog Davida Byrnea.

Upućenima ne treba previše objašnjavati tko je bio Charles Mingus, no obzirom da je prošlo četrdeset godina od odlaska tog velikana možda je dobro podsjetiti da je Mingus bio američki jazz kontrabasist, pijanist, skladatelj i vođa bendova. Kao glavni zagovornik kolektivne improvizacije, smatra se jednim od najvećih jazz glazbenika i skladatelja u povijesti, s karijerom koja se protezala tri desetljeća i suradnjama s drugim jazz legendama poput Louisa Armstronga, Dukea Ellingtona, Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja, Dannie Richmond i Herbieja Hancocka, među ostalima.

Mingus Big Band u Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Foto: Zoran Stajčić)

U smislu razumijevanja cijelog koteksta treba još jednom ponoviti, time i naglasiti ovo: „zagovornik kolektivne improvizacije“. Upravo stoga Mingus Big Band nije ‘tamo neki’ revijalni bend okamenjen u izričaju i aranžmanima starim više od pola stoljeća, već suprotno, to je praskava mnogoljudna improvizacijska bomba koja često iskače iz okvira Mingusovih evergrina i time ih oplemenjuje u duhu današnjice. U prijevodu to znači da ako Mingus Big Band odluči da će tijekom jednog koncerta isporučiti svega četiri Mingusove skladbe u masivnoj minutaži začinjenoj brojnim improvizacijama, onda će tako i biti. To je ono pravo održavanja duha Mingusove glazbe, onako kako je i sam velikan želio da se razvija odnos prema njoj kao živom tkivu.

Mingus Big Band u Istarskom narodnom kazalištu u Puli (Foto: Zoran Stajčić)

Pulska publika to je itekako osjetila u utorak 29. listopada, već s moćnom baražnom vatrom uvodne „Moanin“ na koju se nadovezala „The Shoes of a Fisherman’s Wife Are Some Jive Ass Slippers“. Zaigrano i moćno. Kao da je cijela dvorana bila ekspeditirana u vrijeme kad je Mingus ‘čačkao’ po bigbendovskoj koncepciji želeći od nje napraviti plesno-improvizacijski urnebes začinjen svim tada dostupnim utjecajima glazbe iz ostatka svijeta. Treća po redu „Haitian Fight Song“ kao da je pričala tu priču prije masivnog i neobuzdanog kotrljanja legendarne „Peggy’s Blue Skylight“. Jedan američki kritičar je napisao da ako ne reagirate na zarazni ritam te skladbe koju izvodi (današnji) Migus Big Band onda se zasigurno klinički mrtvi. Dvorana INK-a je te kišne večeri dakako bila izuzetno živa i nabrijana, posebice u ostatku večeri, što je osjetio i sam sastav kojeg je svojom sigurnom rukom vodio kontrabasist Boris Kozlov (kojeg bih najradije nazvao ‘ruskim ubojicom’, u muzičarskom žargonu dakako, obzirom na virtuoznost, strast, brzinu i predanost ruku instrumentu s jedne strane i hladnog i opakog pogleda i izraza lica koje kao da ne dozvoljavaju da se tu ikakve emocije pokažu. Inače potpuna suprotnost od pijaniste Davida Kikoskog koji ne može obuzdati emocije oduševljenja i kad drugi glazbenici iz benda imaju solo točke).  A u tom ostatku večeri su nakon „Diane“ i oproštajne „O. P.“ slijedila dva bisa jer je glasnoskandirajuća publika jasno dala do znanja da joj nije dosta, a ta želja je utažena s „Wednesday Night Prayer Meeting“ i „Us is Too“.

Da je Pula te večeri na tren postala New York po važnosti jednog takvog kulturnog događaja, nisu samo svjedočili brojni jazz poklonici koji su potegnuli iz Zagreba da čuju Mingus Big Band. Naime, bilo je nekih koji su zbog koncerta doputovali čak iz Praga.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X