Mišo Hrnjak ‘Srce od zlata, priče, ali ne baš za djecu’ – mudro bez mudrovanja

Autobiografsko štivo Miše Hrnjaka (1960), basista Azre u vrijeme njenih najblistavijih godina, ugodno je, tečno, toplo, ritmično i melodiozno poput njegovih bas linija.

Mišo Hrnjak - Srce od zlata (priče, ali ne baš za djecu)
Mišo Hrnjak – Srce od zlata (priče, ali ne baš za djecu)

Sjećanja momka kojeg je vođa grupe Branimir Johnny Štulić proglasio vojnikom – u toj podjeli Johnny je, dakako, bio general, a bubnjar Boris Leiner kaplar – ukoričena u knjizi „Srce od zlata, priče, ali ne baš za djecu“ nisu zaokružena, potpuna i definitivna pripovijest o Azri, već niz pitkih, anegdotalnih, slikovitih vinjeta koje su naizmjenično, ili istovremeno, zabavne, duhovite, uzbudljive i dirljive. Najveći dio knjige ispisan je bez uporabe velikog slova i interpunkcijskih znakova, poput pjesme u prozi, mahom kratkim, jednostavnim rečenicama koje s malo riječi govore puno. Premda u izrazu ekonomičan, Hrnjak nije suhoparan, a priče, zgode i nezgode vrlo živo i opipljivo rekreiraju puls života i djelovanja (člana) jedne od najpopularnijih, ako ne i najpopularnije jugoslavenske rock grupe svoga vremena – dotiču se tu, nikad senzacionalistički, i teme seksa i droge, ali i prijateljstva, zajedništva, drugarstva, camaraderie – te usput uvjerljivo skiciraju i duh samog razdoblja u zadanom prostoru, odnosno životne uvjete u samoupravnom socijalizmu SFRJ, čak i ponešto prije autorova rođenja, budući da ukratko, ali efektno zahvaćaju u dijelove sudbina autorovih roditelja, djedova i baka.

Dana (i noći) s Azrom, kojoj je pristupio koncem 1979., u osvit njena uspjeha, kao devetnaestogodišnjak, životne epizode koju bi poželjeo proživjeti svaki poklonik rocka, Hrnjak se prisjeća s ljubavlju, no bez nostalgije, shvaćajući da je bila riječ o sretnoj okolnosti koja je trajala toliko koliko je trajala, o prošlosti za kojom nema smisla žaliti, no na koju se može osvrtati s osjećajem iznimnog zadovoljstva. Tko ne bi? Pritom se ne busa o prsa, ne ispravlja krive Drine, ne popuje, ne tumači, ne teoretizira, ne filozofira, ne analizira. Ne zamjera, ne sravnjuje, ne obračunava se. Ne veliča, ne omalovažava, ne razvija mitove, ne upušta se u (posljednjih godina razmjerno zaoštrene) rasprave o značaju Štulića, Azre, novoga vala. Naprosto se sjeća. S ljubavlju. Sa srcem. Mudro, bez mudrovanja.

Troipolgodišnje novovalno rock’n’roll pulsiranje uz Štulića i Leinera bilo je, veli, njegov prvi život, kojemu pripada i nekoliko sljedećih godina kad je od bivše zvijezde, shvaćamo, naglo postao besciljni, nezaposleni nikogović nikakvih primanja, koji se nije uspio snaći. Njegov drugi život, ispunjen zadovoljstvom, otpočeo je religijskom spoznajom koja ga je odvela na višedesetljetno krstarenje Europom u svojstvu majstora za sve i glazbenika, pod okriljem religijske grupe, da bi treći započeo povratkom u Hrvatsku i ovdašnjoj rock sceni, ponovno uz Leinera, a dvije posljednje, postazrinske etape opisuje gramatički standardnim načinom pisanja, nenametljivo se zalažući za ideje svoje vjerske zajednice, opisujući konkretna djela, a ne programe.

„Srce od zlata“, naslov koji bi više odgovarao priči o kakvom narodnjaku, negoli o novovalcu, saznat ćemo na samom početku, metaforički predstavlja „heart of gold“ za kojim je u istoimenoj pjesmi tragao Neil Young, a doslovno mali zlatni privjesak nepoznatog podrijetla koji je Hrnjak našao u svom domu i koji ga je, poput Proustove madeleine nagnao da se prisjeti. Ako vam ovaj dio zvuči pretenciozno, ne bojte se, nije.

Knjiga je prošarana crno-bijelim fotografijama iz Hrnjakove privatne arhive, a osobito zanimljivima činit će se faksimili ugovora s Jugotonom iz 1981. i preslika svojevrsnog dnevnika Azrinih koncertnih nastupa iz iste godine.

Dvjestotinjak stranica ispisanih iskrenom, neopterećenom lakoćom, stilom očito sjajno usklađenim s autorovim karakterom, čita se – vjerojatno uz podrazumijevajući uvjet štiočeve sklonosti autoboigrafskome, rocku i novom valu – u dahu.

(212 str., Menart, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X