Glazbeno-pripovjedni performans Lidije Bajuk u šibenskoj Gradskoj knjižnici.
Trebalo je proći puno godina od nastupa pred Johnom Mayallom i Joan Baez do prvog albuma. Otprilike desetak. I da world music nije na trenutak postao svjetski trend, Lidija Bajuk možda nikad ne bi ni dobila priliku predstaviti se kao čuvarica hrvatske glazbene tradicije s gitarom oko ramena. Nije joj, doduše, vrijeme prolazilo kucanjem na vrata nezainteresiranih diskografa, Lidija je svoju životnu strast u međuvremenu ukoričila u brojne knjige pjesama, bajki i priča.
Kad se balon world musica medijski i profitabilno ispuhao, Lidija Bajuk nije se ni osvrnula. S nekoliko albuma iza sebe, njezina misija tek je započinjala. Oboružana ljubavlju prema napjevima hrvatskih regija i sklonošću pisanja vlastitih pjesama, čakovečka čuvarica glazbe svoja teorijska i praktična saznanja nudi svakome tko ima dovoljno strpljenja poslušati je.
Jednom takvom glazbenom predavanju prisustvovali smo jučer u Gradskoj knjižnjici “Juraj Šižgorić” u Šibeniku, sasvim prikladnom prostoru za performans kakvog je zamislila Lidija Bajuk. Pred stotinjak ljudi etno-glazbenica je konceptualnim pristupom prošetala Međimurjem, Moslavinom, Podravinom… I koliko god se opjevane zgode Ane, Mare i Jane, koji obično imaju ljubavnih problema s Ivanom ili Jurom, činile djetinjastima i dijelom „običnog“ folklora, Lidija Bajuk svojim je slikovitim opisima dodala narodnim stihovima tonu mistike.
Pa ako je netko i slučajno pomislio da nema ništa posebnoga u činjenici što Ivo Mari izjavljuje ljubav pod granom jablana, Bajukica je tu da mu svojim uvodnim riječima otvori vrata dimenzije u kojoj žive mitski junaci i junakinje, u kojoj traje vječna borba podzemlja i nadzemlja, gdje gore krijesovi, gdje svijet živih i svijet mrtvih učestalo imaju nekakvih gorućih problema… I situacija za tren postane zanimljiva.
Lidija Bajuk jučer je svojim drevnim kristalnim glasom širila hrvatsku tradiciju u gradu koji je, kao i mnogi drugi, s vremenom postao žrtvom klapskog terora i izvrtanja narodne glazbene baštine. Koliko njezine izvedbe proljetnih, ivanjskih, svadbenih i ljubavnih pjesama, prepunih starih mudrosti i jednostavnih životnih rješenja, mogu promijeniti stvari, teško je reći. Još je teže biti optimist. No, tko zna, možda jednom i dočekamo dan kad u kušinu i stini više nećemo prepoznavati odjeke ovdašnje glazbene baštine, već estradni otpadak.