James Graham Ballard ‘Čuda života’ – lucidna i inteligenta šetnja 20. stoljećem

Čini se nevjerojatnim da nečiji život može stati na manje od tri stotine stranica. Pogotovo kad taj isti život uključuje život u Šangaju, boravak u logoru, preživljavanje u poslijeratnoj Britaniji, studij na Cambridgeu, vojnu obuku, bivanje profesionalnim piscem i život u umjetničkim krugovima usred šezdesetih.

James Graham Ballard – Čuda života

Na hrvatskom tržištu knjiga, čak i kad jednom za svagda propadne, bit će mjesta za dvije stvari – kuharice i (auto)biografije. Na kuharice se rijetko tko osvrće. One su meta profesionalaca i amatera, tetaka, majki i očeva koji ih kupuju s jasnom predodžbom u glavi (svakoj je kući potrebno znati kako pripremiti dekonstruirani brudet ili pijetla u vinu). Nekad se dogodi da u kuharicama osvane začudan spoj praktičnih recepata i (nepraktične?) književnosti (kao na primjer u nedavnoj „Kod Yvesa“ Ivice Prtenjače ili u „Bračnoj kuhinji“ Slavice i Igora Mandića, objavljenoj još osamdesetih), nekad se dogodi da ih pišu pseudopopularni diletatni (poput „Kušaj i slušaj Dalmaciju“ Zlatka Galla), a nekad se dogodi da umjesto tradicionalnih receptura u kuharici osvanu napredni koncepti fizike i kemije (recimo „Modernist cuisine“ Nathana Myhrvolda – na prijevod koje još uvijek čekamo). No, to je otprilike sve. Kuharice se na ovaj ili onaj način bave kuhanjem i kupuju ih ljudi koje isto, iz ovog ili onog razloga, zanima (i onih nekoliko hipstera što se lože na imena poput Anthonyja Bourdaina, Hestona Blumenthala, Gordona Ramseyja ili Renéa Rexhepija).

Biografije – biografije su već druga priča. Na tom polju ima svega i svačega, a uspjeh pojedine biografije (ili autobiografije) obično je direktno povezan uz količinu novca uloženog u popratni marketing. Biografije kupuju najrazličitiji profili ljudi, a razloga za kupovinu je bezbroj. Premda meni osobno nije jasno zašto bi itko htio čitati biografije Stevea Jobsa ili Nives Celzijus (o biografijama Modnog mačka, Ante Gotovca ili Malnarove Slađe ne treba trošiti previše riječi), broj prodanih primjeraka svake od ovih pokazuje da takvih individua ima popriličan broj. U moru biografskog štiva koje jaše na valu trenutka (Đikićeva politička biografija Stipe Mesića, Dukina biografija Ivice Račana ili Hudelistova knjiga o Tuđmanu) nađe se i pokoji zapis vrijedan pozornosti. Njega, dakako, rijetko tko reklamira – oni kojima je i namijenjen prije ili kasnije doznat će za njegovo postojanje. Jedan od takvih zapisa je i autobiografija Jamesa Grahama Ballarda „Čuda života“ koja je ostala praktički nezamijećena u gomili prevedene publicistike koja je zasula police knjižara 2010. godine.

Glavni problem s Ballardom leži u tome što se isti uglavnom nalazi u vidokrugu ljubitelja znanstvene fantastike i studenata anglistike. Svoj ostaloj „kulturnoj javnosti“ (o smislu i sadržaju te sintagme ne bih ovom prilikom) Ballard je tek jedno od niza imena u književnosti dvadesetog stoljeća. Književni pokreti u kojima je sudjelovao već odavno predstavljaju samo trag u povijesti, a na eksperimentalnu prozu (poput one u „Atrocity exhibition“) malo se tko osvrće. Kod nas su Ballardova djela relativno slabo prevođena. „Potopljeni svijet“ preveden je s poslovičnih petnaestak godina zakašnjenja (1976. u legendarnoj biblioteci Kentaur, nanovo preveden 2010. u Solarovoj SF-biblioteci u nakladi EPH/Novi Liber), „Sudar“ također, a „Carstvo sunca“ s jedva tri (čemu je zasigurno kumovao i istoimeni Spielbergov film prikazan te godine). „Čuda života“ objavljena su dvije godine nakon britanskog izdanja i pitanje je bi li se ikad pojavila u našim knjižarama da Ballard nije umro 2009. godine. Ništa ne pokreće izdavački biznis poput nečije smrti. Čak i kad je riječ o likovima marginalnijima od Ballarda. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X