Naivno pomislih kako je riječ o usklađenoj akciji, kako je dodjeljivanje 150.000 malih krznenih životinjica Gibonniju od strane HDS-a samo početak koordiniranog proboja domaćeg glazbenika na strano tržište, kadli prije neki dan doživjeh hladni tuš uslijed gledanja polusatne večernje mise hrvatske dalekovidnice.
Iznebuha iznenadi tako moj imenjak Šprajc s ekskluzivnom minutom o ovogodišnjem hrvatskom predstavniku na Eurosongu – Super klapi (ili možda Superklapi) koja se užurbano poput neke košarkaške ili odbojkaške reprezentacije priprema za svjetsko prvenstvo. „Mižeeeerijaaaa, Mižeeeerijaaaa…“ odzvanjalo je tako iz mog kućnog oltara u obliku kutije, obzirom da još nisam nabavio ovaj moderni plosnati plazma oltar. Zbunjeno sam gledao u čudu i prvo što mi je nakon toga palo na pamet bilo je: „Zašto ne Gibonni?!“.
Pa zar nije opće poznato da bez marketinško-medijske akcije nemoš’ više prodat ni mlijeko (makar i kancerogeno), a kamo li vremešnog domaćeg croonera, za kojeg se ne zna je li ga trpat u nišu za kćerke pa dijelit letke i CD-e prije nastupa Michaela Bublea ili igrat na majke i bake pa ih salijetat na koncertima Toma Jonesa? Za takve, gledano iz naše žablje perspektive, Eurosong dođe k’o kec na desetku. Došao bi Đibo tako na veliki stejdž zavapio nešto poput „Aj sori“, a u dućanima od Azarbejdžana do Islanda bi za to vrijeme čekali svježe otisnuti CD-i otpjevani na engleskom. Pao bi tu i tamo neki lajv šou, dva-tri košer pitanjca s voditeljima i opet „Aj sori“ i job done! Što si uhvatio, uhvatio.
Ne bi bilo ni bojazni da će usred nastupa potrgati balsku haljinu i na refrenu pokazat koljena u minici, kako to običavaju hrvatske pjevačice na tom natjecanju (uvijek sam se pitao tko im osmišljava taj jedno te isti trik iz godine u godinu). Ovako, sve se svodi na to hoće li mu Eric Clapton dati popust na jedan solo, pa da se ostvare dječački snovi. Valjda je to proboj na koji se računa.
Što se tiče Super klape sastavljene od najboljih grla iz najpoznatijih domaćih klapa očigledno je da zauzimamo gard kakav su desetljećima imali Španjolci i Portugalci na Eurosongu, a to je: mi pjevamo svoje, skužili vi to ili ne. To je sigurna zona u kojoj se odjednom ubija nekoliko muha jednim udarcem. Prvo je; ako plasman bude slab, izgovor je: stranci to ne shvaćaju; ako uspjeha bude, niša je otvorena i iduće godine eto opet neke klape, potom dobra je to mantra i za svladavanje onoga što se neslužbeno zove ‘Prokletstvo Eurosonga’, a to je da tko je god (osim Tonyja Cetinskog) od naših predstavnika nastupio na Eurosongu, nakon toga je uglavnom netragom nestao sa scene. Dakle ako Super klapa izvisi, budućnost originalnih klapa iz kojih su pjevači nije ugrožena. Fasovat će Super klapa.
No opet (i opet) moram izraziti žal za nekadašnjom Dorom kao nasljednicom onoga što je u Jugi bilo znano pod imenom Izbor za pjesmu Eurovizije. Iz razloga što su pored grla i klanova na koje su strukture redovno i godinama tipovale, mogli su uslijed svađa unutar istih tih struktura neočekivano se provući neki autsajderi i postići neočekivani uspjeh. Bila je to i dobra večernja zabava za cijele obitelji, a čini mi se da je cijeli taj cirkus donosio i neke novce od sponzora, konkretno TV kući.
Ovaj sadašnji nedemokratski sistem odabira pjevača je nažalost ništa drugo do li naglašavanje slabosti. Očajničko nesigurno igranje ‘na sigurno’, jer da je uzeta u obzir samo trunčica glazbene povijesne prakse osnivač Super klape bi brzo došao do zaključka da su uglavnom svi ‘neprirodno sklepani’ super bendovi netragom nestali već nakon debi albuma. Nije ljudima ‘super’ u glazbi ono što misle neki ‘arhitekti zvuka’. Nekad autsajder slučajno ubode duh trenutka (pa čak i vremena) i ostavi sve iza sebe. Ovakav sistem ‘iza zatvorenih vrata’ nikad neće iznjedriti nekog novog Danijela ili Rivu. Ovo sada jest mižeeerijaaa.
Aj sori.