Mladi zumbuli imaju dovoljno aduta da zauzmu važno mjesto na punk sceni, pa i šire.
“Jednog dana ćemo pričati da smo bili na prvom gigu Mladih zumbula,” napisao je na Facebooku kolega Ivan Laić negdje oko polovice stvarno sjajnog koncerta koji je ta zagrebačka punk trojka u subotu održala u klubu Route 66. Postoje, naime, neki nastupi na kojima imate dojam da prisustvujete nečem posebnom, nečem što bi u budućnosti moglo dobiti prefiks ‘povijesni’, čak i za nas koji smo ispred različitih pozornica nekoliko puta tjedno.
Za početak kratki podsjetnik – Mladi zumbuli na sceni su nešto manje od dvije godine, a prije par mjeseci predstavili su se zaista dobrim albumom „Srećko“. U recenziji sam ih propisno i nahvalio iako sam konačni sud odlučio odgoditi dok ih ne provjerim uživo, prvenstveno jer nisam bio siguran da će pjesme s prvijenca, koje ubijaju i svirački i produkcijski, uspjeti jednakom silinom izvesti i na koncertu. Sinoć u Routeu su ih čak i nadmašili usprkos tehničkim problemima o kojima nešto više kasnije.
Prije njih, nastupile su Željezne pilule, mlade pankerice proizašle iz, što postaje skoro pa pravilo kod srednjoškolskih sastava, priče oko Supervala. Premda su neosporno simpatične i dobro se zabavljaju na bini, za bilo što osim sviranja za članove obitelji i najbliže prijatelje trebat će još puno vježbati jer su u Routeu na trenutke znale zazvučati prilično neuigrano, čak i raspadnuto.
Mladi zumbuli zato su bili sušta suprotnost, našpanani i usvirani do ludila, kako su pokazali već uvodnim tercetom „Glas birtije“, „Bolonjez“ i „Gotičarkom“, pjesmom koja nije upala na prvijenac premda je po mom sudu to zaslužila. Istu sudbinu imala je i „Himna“, a izveli su i nove stvari „Shakira“, „Spužvabob“ i „Pare“. Sve njih pratio je fini kaos u prvim redovima, što je uvijek prvi test koji takvi bendovi moraju položiti jer, kao što kaže jedna stara mudrost, jebeš punk bend koji ne pokrene šutku.
Tekstovi su im nafilani ironijom i zajebancijom, no zato su instrumentalno itekako ozbiljni pa se u njihovoj glazbi čuje i kalifornijske škole, punk nasljeđa ovih prostora, ali i onaj sumanuti šus jednih Motörheada, pogotovo kod ritam-sekcije, odnosno bubnjara Petra Koružnjaka i basiste Janka Lukačevića, ujedno i pjevača grupe. Treba napomenuti da i zajebancija u stihovima nije prvoloptaška, već je u pitanju inteligentan storytelling, blizak recimo Goblinima, Atheist Rapu, Hladnom pivu ili u novije doba Mašinku.
U subotu su, međutim, doživjeli i preživjeli pravo vatreno krštenje u obliku nevjerojatnog niza pehova. Prvo im je krepalo gitarsko pojačalo zbog čega su nakratko postali only bass & drum, a kada su konačno bili spremni za nastavak svirke u punom sastavu Route je u dva navrata ostao bez struje. U takvim okolnostima čitava je priča mogla vrlo lako otići u onu stvar, no izvukao ih je Koružnjak svojom solo točkom, zadržavši time atmosferu na razini i spriječivši masovni egzodus iz kluba. Dio koncerta odsvirali su i maskirani perikama, baš kako se i njihov „Srećko“ mijenjao na vizualima albuma, a posebno bih izdvojio bis, točnije dvije zadnje izvedene stvari „Ne trebaš mi“ i „To nisam ja“ gdje su stvarno “oduvali” sve pred sobom.
Mladi zumbuli imaju dovoljno aduta da zauzmu važno mjesto na punk sceni, pa i šire, od vrlo kompetentnog gitarista Marka Prentovića preko moćnog Lukačevićevog urlika do himničnih refrena kao stvorenih za dizanje šake u zrak i zborno pjevanje. Kao što je davno pisalo na naslovnici Poleta posvećenoj festivalu na kojem su se predstavile tadašnje punk snage Parafi, Prljavo kazalište i Pankrti – nešto se događa.