Književnik i novinar Velimir Grgić upravo je objavio svoju jubilarnu desetu knjigu naslova ‘Hrvatski gen – snovi o bijegu s brdovitog Balkana’, koju je sam okarakterizirao ‘najopakijom’ do sada, a nama nije bilo preostalo ništa drugo nego da se odlučimo za jedan ‘opaki’ intervju.
Što je bio „okidač“ za upuštanje u tako nešto? Ili ih je bilo više?
Velimir Grgić: Kao što rekoh, cijeli fenomen me zanimao kao insajdera, kao nekoga tko je čitav život jednim dijelom u eskapističkoj priči, bilo kao protagonist, autor ili „žrtva“. Nije bilo posebnog okidača, koliko činjenice da je stvar sazrijela dovoljno za ukoričavanje, a i završili smo tih prvih deset godina hrvatske povijesti u novom mileniju pa je ovo u neku ruku suma, podvlačenje crte na kraju jedne epohe u kojoj su ljudi bezbrižno živjeli na kredit, još bezbrižnije zurili u zabavne TV showove i maštali. Npr., o tome da će gledajući „Seks i grad“ i sami biti teleportirani na Manhattan, gdje umjesto šljivovice s krezubim Balkancima ispijaju mokafrapućino s japijima naoružanima iPodima. No sada svuda oko sebe, a posebno u novčanicima, vidimo posljedice naglog suočavanja sa stvarnošću, nakon desetljeća kolektivnog bijega od nje.
Što smatraš glavnom razlikom u mentalitetu Hrvata od primjerice Slovenaca, Bosanaca i Srba, ili se ne bi upuštao u generalizaciju tog tipa?
Velimir Grgić: Mentalitet je ubojita odrednica kolektivizma. Kao gorljivi zastupnik individualizma, ljude dijelim na normalne i nenormalne, bez obzira koju su definiciju njihove „pripadajuće skupine “ u kolektivnoj svijesti zaradile kroz stoljeća kombinacije okoliša i socijalnog inženjeringa.
U najmanju ruku smo svjedoci konstantne krize ovih prostora (s kojom ova trenutna globalna i nema previše doticaja). No ima li napretka. Vidiš li ga? Ili smo skloni iluzijama?
Velimir Grgić: Iluzije su neizbježne i u neku ruku nužne. Ali kao što kaže jedan od citata u knjizi – sve je dobro dok je iluzija samo desert; problem nastaje onda kada desert postane glavno jelo. Drugim riječima, ne čudi što smo tako naglo i bezglavo potrčali u globalizirani eskapizam konzumerizma i celebrity kulture, jer ako su alternativa HDZ-ova duhovna obnova devedesetih, Pašalići, Krpine i Bakovići, Ante i Simona Gotovac se više i ne čine toliko strašnom posljedicom zaokreta. Problem je taj što je izbor uvijek između smrdljive i manje smrdljive hrpe govana. Ili kako ja to već volim riječi – bit će bolje onda kada ljudi shvate da lijevo i desno nisu opcije za normalan život. Jedina razumna pozicija je biti iznad svega toga i reći „ne!“ bilo kojoj vrsti kretenizma. Nažalost, čini se da je to još uvijek SF, globalno, ali posebno za ovu zemlju daltonista koji raspoznaju samo crnu i crvenu. Možda se upravo s time vraćamo toj prokletoj priči o mentalitetu…
Težnji bježanja s Brdovitog Balkana dao si naziv „Hrvatski gen“. Osjećaš li ga i sam?
Velimir Grgić: „Hrvatski gen“ je sjajan naziv za knjigu. Zvoni, provocira, na prvi pogled navodi na krive zaključke i odaje počast Richardu Dawkinsu u isto vrijeme. Ali tek kod čitanja cijele knjige bit će jasno što je on zapravo – od mema kao smislenijeg izraza koji u kulturnim obrascima zamjenjuje gen do priče o identitetima i tržištu, kao i teze o zamjeni nacionalnih grbova logotipima Prade i Guccija, „hrvatskog gena“ s „potrošačkim genom“. Što je neoliberalni ideal uvijek isticao kao put u bolji, pacifizirani svijet bez elite političkih moćnika, zaboravljajući da moć nije nestala – staru partijsku klasu zamijenila je biznis klasa i novi „menadžerski priesthood“, a moć se samo prebacila s ekipe koja maše zastavama na ekipu koja maše novčanicama.
Kako mu se odupireš?
Velimir Grgić: Resistance is futile. Dalje>>