Škotski post rockeri idući tjedan nastupaju na Terrano Festivalu u Šibeniku, a inspirativan novi album Mogwaia samo je razlog više za iščekivanje.
Jedan od vodećih bendova post rock scene (iako isti ne voli da ga se tako kategorizira) kroz godine je naučio svoje fanove da nikad ne znaju što ih čeka izlaskom novog albuma. Element izneneđenja je svakako dobra stvar jer ukazuje na stav da granice postoje kako bi ih se prešlo. „Hard Core Will Never Die But You Will“ je sedmi album Mogwaia i ovi Škoti su i s njim uspjeli donijeti određena osvježenja u svom zvuku, iako se može i tvrditi da je riječ o tipičnom Mogwai uratku jer se to u najmanju ruku očekivalo. No opet cijela draž i leži u tome što Stuart Braithwaite, Dominic Aitchiston, Martin Bulloch, John Cummings i Barry Burns uživaju u tom kreativnom senzibilitetu koji ne ovisi ni o stilovima, ni o minutaži pjesama, a niti o pjevanju u istima.
I dalje je prisutan stav benda da je vokal u pjesmama potpuno nepotreban ako ne postoje snažni tekstovi koji ga opravdavaju, a najjači lirski trenutak u tom smislu nudi haiku naslov albuma koji je i ključ onoga što nudi glazbeni dio. Naravno da on nema veze s hardcoreom kako ga se u poima u glazbenom smislu i taj pojam je ljubiteljima istog lažna udica, odnosno nešto na što se ne bi trebali upecati. Taj naslov objašnjava kako se glazba Mogwaia bavi intermecom između hardcora i smrti, tim dugačkim trenucima praznine koje izaziva ono što se zove normalan život ispunjen svojim svakodnevnim rutinama, dok hardcore ostaje samo kao uspomena na divlju i neobuzdanu mladost.
Pjesme na albumu nude puno meditativnog prostora, iako svaka gradi svoju nezavisnu priču i atmosferu, sve ih povezuje zajednički prizvuk sjete koji je naglašen i u poletnim ritmovima i melodijama koje se naizged ne čine sjetnima. S ovim albumom Mogwai je najviše dotaknuo shoegazersko ozračje do sada. U stilskoj izgradnji bend je solidno naslonjen na jam tradiciju i „Mexican Grand Prix“, „Rano Rano“ i „Death Ray“ su samo najslikovitiji primjeri na koliko visokom nivou je instrumentalna komunikacija između glazbenika.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gVNYm9Qncyc[/youtube]
Vokal je zastupljen u dvije pjesme, prvoj „White Noise“ u kojoj je narativnog karaktera, odnosno nešto kao uvodnik, dok u „George Square Thatcher Death Party“ je propušten kroz vocoder i u njoj je potpuno instrumentalnog karaktera.
Za razliku od prethodnih albuma Mogwaia, „Hard Core Will Never Die But You Will“ nudi ujednačenu tenziju. Dinamičnog kontrastiranja gotovo i da nema. U sličnom ozračju je i posljednja osmominutna „You’re Lionel Richie“ koja je zahvaljujući snažnim gitarskim distorzijama utopljena u heavy metal. Upravo takav slow core završetak cijelom albumu posebno daje na težini. To točka na „i“ koja je udarena maljem. Pa nije isključeno da će ubuduće ona imati glavnu rolu u privlačenju nove heavy metal publike.
Mogwai je tu specifičan slučaj. Do sada se pokazalo kako je upravo taj bend posve slučajno odigrao važnu ulogu kod mnogih zakletih death metalaca i grindera. Upravo je Mogwai bio početna točka za otvaranje novih vrata i njihov ulazak u druge dimenzije (čitaj stilove) rocka. Gitarska emocija Mogwaia je oduvijek zvučala pravovjerno, nimalo pozerski. Snažne distorzirane gitare su privlačile metalce iako su bile lišene vokala. Vjerojatno grupi nije bilo ni na kraj pameti da bi mogli postati takva vrsta premosnice, ali stvari su odigravale na taj način.
Iako „You’re Lionle Richie“ čvrsto stoji kao završno poglavlje, u specijalnoj limitiranoj ediciji koja sadržava dva CD-a, to posljednje poglavlje je snažno produbljeno i prošireno u obliku „Music For A Forgotten Futture (The Singing Mountain)“, epskom skladbom od 23 minute u kojoj klavir, vibrafon i gudači snažno pridonose tamnom rekvijumskom ozračju. „Music For A Forgotten Future (The Singing Mountain)“ također može opstojati samostalno i neovisno od pjesama na albumu, ali u ulozi završnice koja slikovito rečeno otvara dodatni krug pakla ima posebnu važnost.
Mogwai je ostao vjeran sebi, ali nije upao u zamku pukog samorecikliranja. O tome koliko je bend snažan uživo moći ćemo svjedočiti već idući tjedan u Šibeniku na prvom Terraneo Festivalu. Aleluja!
Ocjena: 8/10
(Rock Action / Menart, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
