Mono u Ksetu – huk lavine u stereo zvuku

Jedinstveni u stilu, jedinstveni u ugođaju… Nije ni moglo biti mjesta razočarenju u utorak na koncertu neobičnog instrumentalnog četverca.

Mono u Ksetu (Foto: Zoran Stajčić)

Japanski Mono je po treći put zasvirao u Ksetu i napunio ga publikom željnom odlaska u primordijalnu dimenziju u kojoj riječi nisu potrebne, već samo glazba. Yoda, Takada, Kunishi i Goto izgradili su čvrstu sponu sa zagrebačkom publikom, jer zasićenja očigledno nema, što se zna dogoditi s nekim stranim bendovima koji nas počnu prečesto posjećivati.

Mono nije prevara. Nije poza. To je prava mala simfonija koju predvode gitaristi Yoda i Gota, neumorni trzači gitarskih žica skloni padanju u ekstazu sa svakim krešendom, iako najviše vremena provode sjedeći na stolcima na pozornici potpuno predani monumentalnom zvuku kojeg stvaraju. Kset je tako u određenim trenucima odzvanjao poput planine kojom odjekuje huk lavine, jer Mono kao da ne svira, već kreira pejzaže zvukom. Gitarski reverb i delay su efekti s kojima su dva japanska gitarista srasli, ali zvučni horizonti kao da korespondiraju s prirodom, njenom očaravajućom snagom i mistikom. Više je izražen pristup klasičnog glazbenog usmjerenja, nego rocka, a opet riječ je o klasičnoj rock postavi benda pa bi etiketa contemporary nekako bila puno primjerenija nego post-rock.

Struktura koncerta je više-manje nepromjenjiva na sadašnjoj europskoj turneji tijekom koje Mono predstavlja šesti album „For My Parents“ objavljen prošle godine. Nakon decentnog i tihog uvoda „Legend“ se epski prolomila s Yodinim gitarskim krešendom. „Burial At Sea“ s albuma „Hymn To The Immortal Wind“ se ustalila u koncertnom repertoaru grupe, a s novog albuma su još izvedene „Dream Odyssey“ i „Unseen Harbor“.

Publika je itekako bila zadovoljna i aplauzima pozdravljala bend nakon svake, u prosjeku, desetminutne, himne, no zvuk nipošto nije bio moćan i prezentan u zadnjim redovima na način kakav je bio u prvima i opći je dojam kako je Mono grupa čiju se glazbu uživo najbolje može osjetiti kad se sjedi. Isuviše je meditativna i poziva na ambijentalno uživanje, i na tihim dijelovima žamor uistinu skreće pažnju. Mono nakon ovog koncerta dokazano ima vjernu zagrebačku publiku. Stoga bi možda bilo dobro da idući put neko kazalište otvori vrata Žednom uhu, kad je već problem pronaći u gradu koncertni prostori srednjeg kapaciteta u koji se udobno može smjestiti 400-500 posjetitelja.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh