Montažstroj ‘Radnička cesta’ – ‘Balkanski špijun’ na zagrebački način

Inovacija kazališne prakse i stalno istraživanje mogućnosti kazališta u eri multimedijalnosti odavno je jedna od odlika Montažstroja. Druga odlika je kritičko propitivanje stvarnosti. U vremenu nikad toliko ograničavajućih okolnosti za postavljanje predstava na daske koje život znače, Montažstroj je opet uspio postići oba pogotka, te odveo predstavu doslovce u podzemlje – što stvarno, što digitalno.

  •  
  •  
‘Radnička cesta’

„Radnička cesta“ je prva hrvatska predstava koja je zaživjela u digitalnom prostoru i to po pravilima tog istog digitalnog okruženja. Umjesto u činove, podijeljena je u 15 fragmenata koji su podignuti na posebno kreiranu web stranicu, ali i na Instagram i time prilagođena i za gledanje preko smartphonea u bilo kojoj prilici i s prekidima. Ako se gleda u komadu, onda je to dva i pol sata, dakle poput duže kazališne predstave ili pak filma. Inovacija leži i u načinu snimanja predstave. Snimljena je u potpunosti smartphoneom i to dinamično i efektno, onako kako zahtijeva dinamika radnje i dijaloga. I što je najvažnije nema ‘praznog hoda’. Sve je sabijeno po modernim produkcijskim pravilima i kreirano za generaciju (ili generacije) koje ili nemaju previše vremena ili pate od poremećaja pažnje.

Radnja je smještena u ‘gluho doba noći’ u jednoj od podzemnih garaža nekog od poslovnih nebodera u zagrebačkoj Radničkoj cesti – dijelu grada gdje je na mjestu nekadašnjih socijalističkih radničkih pogona niknula nova korporativna vizura glavnog grada Hrvatske.

Zaplet kreće kad dvojica radnika iz pogona za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele 5G generacije, Edo (Bernard Tomić) i Đuro (Domagoj Janković), odluče oteti i ubiti korporativnog savjetnika (Goran Grgić) koji dolazi procijeniti učinkovitost pogona s namjerom automatizacije ili moguće profitabilne likvidacije. Svoj čin zamišljaju kao političku poruku koja će vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase.

‘Radnička cesta’

Radnja pomalo podsjeća na ex-Yu klasik „Balkanski špijun“, a ima i elemenata srpske kinematografije s početka 1990-ih, posebice ako se prisjetimo također kultnog filma „Do koske“, no situacija je definitivno lokalnog zagrebačkog karaktera, što posebno upečatljivo dočaravaju izvrsni Bernard Tomić i Domagoj Janković. Iako predstava nosi jaki naboj klasne borbe, nečega što je era infotainmenta izgurala iz fokusa, ona ubrzo pokazuje svoju višeslojnost, te otvara ladice gubitka identiteta, ideološke konfrontacije koje razdiru Hrvatsku, te otvoreno propituje i konfrontira terorizam i domoljublje.

Kad se već spominje domoljublje, redatelj Borut Šeparović nije upao u onu dosadnu zamku koju karakteriziraju pitanja: „Gdje si bio ’91. tj. gdje ti je djed bio ’41.?“ Kao što u startu ‘ubija’ rakurs one Tuđmanove izmišljotine o pomirbi partizana i ustaša (jer da je to bila u realnosti utemeljena teza ne bi danas imali duboko ideološki podijeljeno društvo u dva tabora). Šeparovića tu zanima korijen problema, tj. korijen nepomirljivosti i pronalazi ga tamo gdje ga je Marx davno definirao u svom „Kapitalu“ – u promjeni odnosa vlasništva sredstava za rad.

‘Radnička cesta’

Njegovi likovi Ede i Đure u početku se očekuju iskaliti na strancu koji će po svoj prilici ugasiti cijeli pogon u Zagrebu (i koji je u vlasništvu strane korporacije), no ubrzo otkrivaju da je taj stranac Hrvat, ali iz druge ideološke i poslovne sfere. I kako situacije u današnjici tumbaju nekadašnje prilično jasne uloge na relacijama lijevo vs desno i neprijatelj naroda vs domoljub, takvo tumbanje se odvija i u „Radničkoj cesti“.

Tako u novom mileniju nekadašnji radnički internacionalisti počinju braniti teze karakteristične za nacionalni lokalpatriotizam. Njihova borba za održivošću radnih mjesta je ustvari borba za lokalni, gradski identitet. To je na snazi grubo buđenje ‘djece socijalizma’ koja s uzdahom gledaju unazad i sjećaju se radničkog identiteta svojih roditelja, ali i nacionalnog ponosa koji su gajili zbog svrsishodnosti vlastitih života. Njihovi roditelji su se uprezali u neki sveopći lokalni boljitak, a oni, njihovi potomci, su na dnu kace osuđeni da izgore na loše plaćenim poslovima za strane korporacije koje su došle samo uzeti i ne ostaviti ništa za boljitak iza sebe.

‘Radnička cesta’

Pogađa tu Šeparović prilično jasno nit vodilju koja objašnjava ubrzanu eroziju hrvatskog društva koje grca u besperspektivnosti hraneći se teorijama zavjere kao utjehom zašto je ovdje sve gore i gore, što samo navodi na to da se sve više otvara prostor za očajničke, u ovom slučaju, terorističke poteze.

Što se pak tiče druge strane, korporativni Hrvat na nešto višoj instanci, dijete proganjanih nacionalista u socijalizmu, skrašen u susjednoj Austriji, pak brani globalističke ciljeve. On ima ‘pedigre’ domoljuba, ali je glasnik loših vijesti, a to je da sitna Hrvatska nema šanse u igri sa svjetskim igračima, Jer, on već dugo igra za te velike igrače, za korporacije, i ugasiti pogon u Aziji, Africi ili jednoj Hrvatskoj, njemu je svejedno, jer to je business as usuall. Dakle, ‘veliki Hrvat’ pak igra internacionalističku igru. On i kad je u ulozi žrtve nadmeno drži lekcije ‘stoci sitnog zuba’ koja misli da može iole nešto promijeniti u svom dvorištu kad je riječ o svjetskim tokovima. On je glasnik onoga što se u Hrvatskoj već desetljećima događa, a to je iseljavanje i depopulacija, time i atomiziranje nekakvog nacionalnog identiteta koji je prije trideset godina bio sila koja je izmijenila zemljovide u Istočnoj Europi i na Balkanu.

‘Radnička cesta’

U „Radničkoj cesti“ taj ‘veliki Hrvat’ jasno poručuje da svijetom i dalje vladaju oni koji posjeduju tehnologiju i sredstva za rad i da Hrvati nisu ti, već da su prisiljeni biti poslušni kao i svi ostali koji su prisiljeni biti otuđeni i od svog rada i produkta tog rada. U tom paradoksu kojeg pogoni uzavrela krv, mladost s kojom dolazi želja za kompromisom pada kao prva žrtva, a tako je i u „Radničkoj cesti“ koja ne ostavlja prostora za razvoj mladih i njihovih alternativa. Oni su ili ‘topovsko meso’ ili se pod hitno trebaju spakirati i napustiti ovdašnje bojno polje izuzetno tvrde igre i igrača kojima su puna usta budućnosti i brige za buduće generacije, ali ih konkretno nemaju u toj jednadžbi.

U toj situaciji također nema pobjednika. Svi su žrtve. U konačnici predstava „Radnička cesta“ nije tu na ničijoj strani, i ona sama tu ‘tapka u mraku’ u potrazi za onim čega ovdje nasušno nedostaje – pameti. Ni ona sama ne „crta rješenje“, već kao da prati tijek zbivanja i četiri tragične sudbine od ukupno četiri aktera priče. Tu više nije aktualno pitanje: „Tko je kriv?“, već „Tko će ostati živ?“. Na koncu i samog Šeparovića je „Radnička cesta“ umalo koštala života.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli MONTAЖ$TROJ (@montazstroj)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X