Morrissey ‘California Son’ – na putu prema dolje

‘California Son’ još jednom je razotkrila koliko nekadašnji frontmen The Smithsa u glazbenom smislu postaje nebitan.

Morrissey ‘California Son’

Posljednjih godina stvarno nije lako biti Morrisseyev fan – neobjašnjivo oduševljavanje Brexitom i notornom rasističkom strankom For Britain Movement ili proglašavanje ‘mesožderstva’ gorim od masakra koji je počinio Anders Breivik bilo bi teško progutati i u glazbeno najkreativnijim fazama njegove karijere, a kamo li ne nakon niza razočaravajućih, jedva prosječnih albuma poput ‘World Peace is None of Your Business’ i ‘Low in High School’. U tom kontekstu, odluka da svoje sljedeće studijsko izdanje posveti obradama pjesmama na kojima je odrastao trebala je donijeti prilično olakšanje, bolje rečeno odmor od uobičajenog ‘kuženja svijeta po Morrisseyu’.

Nažalost, „California Son“ još jednom je razotkrila koliko nekadašnji frontmen The Smithsa u glazbenom smislu postaje nebitan. Šokiranih tekstova o njegovim ispadima, posebno u ovdašnjim medijima, tako je bilo neusporedivo više od recenzija ovog albuma, a i na svjetskoj se razini nije lako sjetiti kada je neki Mozzerov materijal izazvao tako malo pozornosti kritike.

Istini za volju, nije da su previše toga propustili, osim eventualno prilike da se podsjete ili upoznaju s nekim zaboravljenim biserima popa, folka, šlagera i (glam) rocka šezdesetih i sedamdesetih. Repertoar je očekivano podijeljen između, pogotovo iz današnje perspktive, opskurnih izvođača poput Gary Puckett & The Union Gap ili Buffy Sainte-Marie i nešto manje poznatih uspješnica autora kao što su Bob Dylan, Roy Orbison i Burt Bacharach.

Neke od njih, primjerice Orbisonovu “It’s Over”, „Don’t Interrupt the Sorrow“ Joni Mitchell i „Wedding Bell Blues“ s gotovo neprimjetnim gostovanjem Billieja Joea Armstronga izveo je kao da nastupa na karaokama, dok je u rimejkanje „Suffer the Little Children“ Buffy Sainte-Marie ili „Morning Starship“ glam rokera Jobriatha uložio znatno više truda i imaginacije. I jedne i druge, međutim, vrlo rijetko pogađaju metu pa od ovih 12 pjesama duži život u sjećanju Morrisseyevih obožavatelja prognoziram tek “Some Say (I Got Devil)“, preuzetoj iz repertoara kantautorice Melanie i pretvorenoj u najtužniju elegiju, „Lenny’s Tune“ autodestruktivnog folk odmetnika Tima Hardina i poletnom northern soulu „Lady Willpower“.

Čak ni na neformalnom izdanju poput “California Son” ovaj izgubljeni manchesterski pjesnik nije mogao odoljeti konfuznim političkim porukama pa je Dylanova priča o izmanipuliranom rasistu koji je ubio crnačkog aktivista Medgara Eversa („Only a Pawn in Their Game“), izvađena iz odgovarajućeg vremensko-prostornog konteksta, dobila novo i drugačije značenje. Značenje koje će, zahvaljujući neinspiriranoj glazbenoj podlozi, imati volje otkrivati samo rijetki. Kao, uostalom, i ovaj album.

Ocjena: 4/10

(BMG, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X