Morrissey na Zagrebačkom velesajmu – bila je to dobra ševa

Punih osam godina nakon šalatnog zagrebačkog koncerta, jedan od najutjecajnijih i najinovativnijih glazbenika današnjice, praotac indieja ili indie bard, kako mu se od milja tepa, vratio se u Zagreb promovirati svoj posljednji album ‘World Peace is None of Your Business’, u sklopu proslave desete godišnjice INmusic festivala koji je svoje postojanje i započeo upravo Morrisseyevim koncertom.

Morrissey na Zagrebačkom velesajmu (Foto: Izidor Tačković)
Morrissey na Zagrebačkom velesajmu (Foto: Izidor Tačković)

Davno je već Morrissey najavio da će se povući sa scene kad napuni 55 godina, pa su se približavanjem te obljetnice fanovi širom svijeta uplašili da ga više nikada neće vidjeti uživo. U međuvremenu se još i razbolio, što je vjerojatno razlog otkazivanja i prekidanja nekih koncerata na turneji, pa je sve do zadnjeg časa u zraku bilo treperavo iščekivanje ukazanja njegova lika na pozornici Zagrebačkog velesajma s blagim, neizgovorenim mirisom sumnje da će se koncert uopće održati.

Ipak, već s prvim taktovima Ramonesa, čijom je raritetnom snimkom započela polusatna predkoncertna projekcija, publika se nekako kolektivno opustila znajući da je sve u redu. Nakon Ramonesa, na platnu se ukazao Jobriath, prvi ikad autani homoseksualac u Americi, zaboravljena glam zvijezda s nevjerojatnom životnom pričom (pisali smo o njemu na ovom portalu), zatim Chris Andrews, Nico, Charles Aznavour, isječak iz nekog filma Jamesa Cagneya, Anne Sexton koja čita svoju vrlo osobnu, ispovjednu, suicidalnu poeziju, The New York Dolls, Lypsinka i još neki isječci nepoznatih ljudi koji Morrisseyu očito predstavljaju inspiraciju u životu i radu. Nakon pola sata zastor je dramatično pao i koncert je započeo uz nevjerojatne ovacije razdragane zagrebačke publike, koje su se pojačale nakon Mozovog pozdrava na hrvatskom, što nam uvijek nekako zaškaklja taštinu pa mislimo da smo posebni i da nas netko voli više nego publiku u drugim gradovima.

Svirku je započeo s fenomenalnom izvedbom “The Queen is Dead”, nakon koje je usliijedila “Suedehead” uz koju je cijela dvorana singalongala, pa malo spustio atmosferu nastavljajući uglavnom sa stvarima s novog albuma, “World Peace is None of Your Business”, “Kiss me a Lot” (osobno mi najbolja stvar s nove ploče), “Neal Cassady Drops Dead” (koji je na trenutak zvučao kao da ga svira Calexico),” Earth is the Lonliest Plane”t, “I’m Throwing My Arms Around Paris”, “Trouble Loves Me”.

Iz publike se moglo čuti da žele da svira The Smiths, pa im je uslišao želje sa “How Soon is Now?”, da bi glavni dio koncerta završio je u svom tipičnom stilu, s “Meat is Murder”, nakon koje je barem pola publike, onaj mesožderski dio, ostalo stajati s proverbijalnom knedlom u grlu, što je Mozova stara praksa buđenja svijesti. Ipak, koncert nije završio s tom anksioznom atmosferom, već su izašli na bis i cijelu priču zaokružili s “Everyday is Like Sunday”, koju smo odsingalongali uz Morrisseya koji više nije mogao izdržati vruću atmosferu, pa se nekon predstavljanja članova benda skinuo i zavitlao košulju u pomahnitalu publiku, koja je nekako isproducirala škare i narezala ljubičastu košulju na sitne komadiće koji su nestali u sekundi u džepovima okorjelih fanova.

Za razliku od koncerta grupe Wilco, koji je održan dvije godine prije u istom prostoru, zvuk je na sinoćnjem koncertu bio kristalno jasan i uspio je zakamuflirati činjenicu da se zapravo sve događa u običnoj hali koja nije projektirana za koncerte. Za cijelo vrijeme trajanja koncerta, punih sat i četrdeset minuta, projicirani su popratni filmići, a uz vrlo profesionalan i lijep light dizajn sve je izgledalo nekako raskošno. Ljudi su s koncerta otišli zadovoljni što su još jednom, vjerojatno posljednji puta, u svom gradu uspjeli vidjeti Stevena Patricka Morrisseya, zadovoljni činjenicom da izgleda fantastično i zdravo, da je jednako nadrkan na svijet kao uvijek, u otprilike istoj mjeri koliko je sposoban proizvesti ljubavi svojim stihovima.

Budući da u posljednje vrijeme stalno uspoređujem koncerte sa seksom, ono što smo sinoć doživjeli na Velesajmu, Mozovim riječima rečeno, moglo bi se svesti na stih kojeg smo jučer imali priliku zdušno pjevati s njim: It was a good lay.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X