U tehničkom i produkcijskom smislu ‘Love Supreme’ je zasigurno najbolji album grupe Moskau dosad.
„Pjesme s „Love Supreme“ kao da su u borbi protiv jedan drugog supremacizma. Onog negativnog. Onog koji utjeruje strah u kosti i s kojim se još uvijek nitko ne zna obračunati. „Hail America“ bila je prva pjesma na koncertu – tutnjava koja baštini sinkopirane udare metala i industriala uz refren, tj. poklič koji jasno ukazuje kakav je duh turobne današnjice. Moskau je tu poput odjeka koji postaje sve glasniji i kojeg se ne može ignorirati, poput istine. Masovno, zaglušujuće i neprobojno. U nekom prenesenom glazbenom smislu, ne samo „Hail America“, već cijeli taj njihov „Love Supreme“ koji su izvodili te večeri bio je nešto poput Maljevičevog Crnog kvadrata. Glazba kao blok tame koja guta čula. Nije to bio onaj Moskau od prije par godina koji je znao imati eskapade nekontrolirane buke na pozornici. Ovaj Moskau je buku mantrički kotrljao, prevrtao i valjao. U rukama tog kolektiva ona je pulsirala striktno omeđena. Bend je sazrio u jednom sasvim novom obliku“, napisao sam prije par mjesecu kad je nova inkarnacija grupe Moskau u KSET-u u cijelosti predstavila novi album „Love Supreme“. Ta grupa općenito radi na taj način. Rijetko koji bend je tako zaluđen svojim novim i recentnim materijalom, tj. njegovom koncepcijom, dakako na štetu svega dotad napravljenog. Moskau je uvijek bend sadašnjosti, a vjerojatno ako ikad podlegne diktatu ‘sviraj stare’, tad će se valjda i raspasti u istoj gorućoj emociji kakvu pruža na pozornici.
U istom reportu sam napisao i sljedeće: „Love Supreme“ personificirani je labuđi pjev – moment pjesničkog očaja u kojem stihovi, nasljeđe, ukratko sva ljepota umjetnosti u umjetnikovom oku bivaju nadglasani surovom realnošću i grubošću. Želja je to za prekretnicom u kojoj bi na bajkoviti način ljubav trebala prevladati, ali svijet u svom stampedu ne ide u tom smjeru. Moskau su tako opet beskompromisno pogodili artističku nit kao što se opet ‘igraju na rubu vakuuma’ između onoga što pripada teatru i onoga što pripada rock koncertu. Jest da živimo u vrijeme hibridnih formi, no također svjedočimo i tome koliko te hibridne forme teško dopiru do šire publike, jer, eto, konzumeriram je učino svoje. Mnogi su prešutno, ili čak da nisu toga ni svjesni, odavno rekli: „Hail America“. Takvi se mogu lako uplašiti nekog tko tako nešto pjeva uz tutnjavu ravnoj stampedu bivola koja izlazi iz razglasa.“ Što se dakako odnosi na srž novog materijala kojem je Coltraneov „The Love Supreme“ samo jedan od lajtmotiva kompirimiranja sadašnjosti s pogledom unazad, čisto da se ne dobije dojam da je u ovo vrijeme reinterpretacija i raznih tribute projekata jedan naš bend krenuo u obradu onog što je neobradivo, ne zato što se to u tehničkom smislu možda ne bi moglo, već zato jer bi bilo izrazito retardirano krenuti u tako nešto.
Dakle, ostajem kod te vlastite definicije srži materijala. Eventualnim pisanjem nove bih vjerojatno došao do istog zaključka, ali drugim riječima. No ono o čemu se itekako da pisati jest izvedba i prezentacija albuma „Love Supreme“ koji sadrži šest pjesama, od kojih dvije premašuju devet minuta, a jedna osam.
U tehničkom i produkcijskom smislu „Love Supreme“ je zasigurno najbolji album grupe Moskau dosad. Odavno dokazano pravilo u rocku, da si dobar onoliko koliko ti je dobar bubnjar, je na „Love Supreme“ kristalizirano. Moskau je pronašao svog ‘Bonhama’ u obliku bubnjara Antonia Hanžeka koji je jednostavno apsolutna zvijer shufflea. Podgrijavat će vam Hanžek tenziju što god se događalo u pjesmama, kao što će vas ‘predivno iscipelariti’ kad dođu trenuci katarze. U njegovom slučaju, što je duža pjesma utoliko bolje. Tri najduže pjesme na ovom albuma ujedno su i najbolje, a to su redom uvodna „Hail America“, „The Poisoned Well“ u središnjem dijelu i završna, ujedno i naslovna, „Love Supreme“ (potpisnik ovih redaka se još uvijek dvoumi je li tu najbolja „The Poisoned Well“ ili „Love Supreme“, ‘ajde možda prije „The Poisoned Well“ iz razloga što sam ‘Zeppelin sucker’, ali opet ne mogu tu isključiti „Love Supreme“ koja nosi ulitmativnu gradaciju). Nisu tu automatski „Pentecost Morning“, „Piglet“ i „Finnegan’s Wake“ lošije, dapače, ali se ne može izbjeći doživljaj da su to svojevrsni skitovi koji vas podgrijavaju za masivne udare spomenutih zvučnih mastodonata.
Album „Love Supreme“ je istovremeno specifičan hibrid. U neku ruku spoj nespojivog. Ne želim koristiti tezu da je Moskau konačno pronašao svoj zvuk jer to ne bi bila istina, no da su se maknuli od obrazaca Toma Waitsa i Nicka Cavea to je sigurno. Izgubili su i onaj Einstürzende Neubauten moment stvaranja zaglušujuće buke ne-instrumentima. Zgusnuli su jezgru, pa je sad upitno zvati ih artcore kolektivom. A možda, valjda samo meni osobno, nedostaje ta atribut ‘kolektiv’ koji je ostao zapisan na albumu „Violence & Sorrow“, koji možda nije nudio toliku izvođački superironu percepciju, koliko perfektnu kombinaciju artističkog duha. Tako da iako ne mogu naći zamjerku vokalnoj interpretaciji Ivana Laića, koji je u potpunosti preuzeo ulogu glavnog vokala, ipak mi nedostaje i suicidalna lirika Ivana Grobenskog, sada skoro potpuno posvećenog gitari, jer su njih dvojica uvijek bili svojevrsni jin-jang model, i karakterno i po boji vokala. Laić je bio vokalni ‘robusni manijak’ s tendencijom gaženja svih pravila, dok Grobenski kao gitarist pored silnog punka u sebi nije mogao tako beskrupulozno satirati harmoniju, kojoj se uvijek na neki sebi specifičan način znao dovinuti. U tom smislu „Love Supreme“ je album čvrsto podijeljenih uloga i tu ne nudi nikakvu alternativu.
No na sreću tu je i dalje Buga Klara Blanuša koja iskače u prvi plan kad krenu uvrnuti gospel trenuci na albumu, kao što je i odabir trubača Igora Pavlice i trombonista Hrvoja Štefanića nužni začin koji ne samo da će evocirati na spomenutog Coltranea (iako je Trane svirao saksofon), već i na posljednju live fazu upokojenih Stoogesa koji su tako dobro spojili njujorško jazz i punk nasljeđe. Upravo su to i Moskau s ovim albumom – jazz punk frikovi za koje nikad ne bi rekli da dolaze iz jedne male Hrvatske.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
