Dvostruki album ‘Violence & Sorrow’, koji će ubrzo dobiti i svoj vinilni oblik, domaćeg art kolektiva Moskau, izvrsno je dugosvirajuće konceptualno djelo, a time i jedan od najboljih ovogodišnjih albuma domaće produkcije.
Sekularnost je na izdisaju. Građansko društvo postalo je paravan. Uvjerljivo je koliko je uvjerljiva i kostimografija kvazi uljuđenosti koja je prati. Svaku, pa i minornu akciju koja se dotiče nekih ljudskih prava, obično prate oklopljene snage reda. Ono što ključa ispod površine je sektaštvo svih mogućih oblika, a i mi u našem zakutku svijeta odavno svjedočimo brojnim penetrirajućim arhaičnim narativima što nose razne prefikse ‘kršćanskog’ u svojim nazivima. Stvari u svojoj srži postaju duboko fundamentalalističke. Ovo je vrijeme tuge i nasilja. I kao takvo ono traži svoj soundtrack. Traži one pregažene koji su u stanju uobličiti svoj krik. Novu vrstu sektaša. One za koje se ne može sa sigurnošću reći jesu li neki neo-nihilistički fundamentalisti, ili još jedna u nizu sekti koja pod raspelom traži ono što je tražio i Sin božji kad je rekao: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač“.
Art kolektiv Moskau upravo je takva, uvjetno kazano, glazbena sekta. Kolektiv koji svojom glazbom u dušu slušatelja unosi sve osim duševnog spokoja. Kolektiv iz kojeg isijava tuga i nasilje kao poslanje njihova novog, duplog, albuma, nazvanog „Violence & Sorrow“. Ujedno, to je njihov do sada najambiciozniji potez. Ona vrsta poteza koja za epilog ili donese poraz zbog nemogućnosti nošenja s veličinom izazova, ili pak dvostruku potvrdu umjetničkog prefiksa. Ovo potonje je definitivno na snazi otkad je objavljen „Violence And Sorrow“ koji kao da je nastao u nekom paralelnom svemiru nekadašnjeg Chelsea Hotela čiji duh je oživio u glavama i dušama članovima ove neobične grupe koja živi i djeluje po svojim kanonima na potezu od Koprivnice do Zagreba.
Motive raspela i Bogorodice Moskau koristi kao vizualne motive svojih albuma i koncertnih nastupa, tj. od albuma „Dirty Ground“ iz 2015., što se može smatrati i pravim početkom djelovanja. Nikad ne ostavljajući dojam sprdnje, već neke novoreformističke zabrinutosti kojom kao da upiru prstom u sverašireno kršćansko licemjerje i stranputicu spram iskonskih vrijednosti i svega onoga što naučava Sveta knjiga. Albumom obrada duhovnih, prvenstveno anglosaksonskih pjesama „Gospel Machine“ Moskau je otišao i korak dalje otvarajući prostor odbačenima i unesrećenima okrutnog svijeta postavljajući se u Hrvatskoj kao provokativni mračni oponent cijeloj jednoj dobro organiziranoj kršćanskoj ‘white rock i pop’ struji koja sada možda i nije toliko medijski vidljiva, ali pod protektoratom crkve sve više buja u ovoj zemlji.
„Violence & Sorrow“ dolazi kao kruna dosadašneg rada Moskau kolektiva jer osim što još jednom donosi zaokruženu inteligentnu koncepciju s čvrstim umjetničkim uporištem u sadašnjem trenutku, riječ je o prvom punokrvnom albumu koji ne pati od sklepane lo-fi produkcije, već upravo nudi raskoš i to mračnu raskoš.
Na „Violence & Sorrow“ je također najbolje do sada balansiran isprepleteni kontrastni vokalni izričaj dvojice pjevača i autora pjesama, Ivana Laića i Ivana Grobenskog. Dok je Laić s jedne strane nešto poput agresivnog, zaluđenog i glasnog propovjednika, Grobenski je pak njegov opozit ranjenog lirskog karaktera. Dakle, nasilje i tuga korespondiraju međusobno i u tom zvučnom segmentu.
U samom uvodu albuma kao duhovni i duševni marker postavljena je poema „Totus Tuus“. Radi se o riječima Pape Ivana Pavla II koji se potpuno posvetio Bogorodici, što je dakako inspiriralo i jednu evangelističku grupu mladih nazvavši se tako i koja po vlastitim riječima „ne gleda televiziju, ne igra se s računalima, ne ide na nepotrebne tulume nego se angažiraju za Isusa i za Mariju“, kao što se ista kovanica može naći na puno mjesta na Opus Dei internetsoj stranici. U slučaju grupe Moskau „Totus Tuus“ dolazi nešto poput „Horse Latitudes“ The Doorsa, dakako potpuno prilagođene duhu fundamentalističke nam sadašnjosti. Koliko u njoj ima kršćanstva, toliko je i filozofije, koliko ima pokornosti, toliko je i bunta, koliko je je vjere, toliko je i njenog gubitka.“Totus Tuus“ ujedno je kamen spoticanja postavljen na samom početku za sve one nespremne za transcedentno putovanja koje potom slijedi.
Dok balada „By Midnight I’m Gone“ sedmom sinu sedmog sina uzima božanske moći i stavlja ga u ulogu očajnika, razuzdana „Down Down Down“ na tragu utjecaja Nicka Cave & The Bad Seedsa kroz sablasni motiv roditeljskog pogreba ujedno i tjera strah od smrti koja je za Moskau neizbježni i sastavni dio života. Nakon „Down Down Down“ smrt postaje lajtmotiv albuma. Ali smrt kao pobuna uz samsvjesnost fatalnosti takvog ishoda. Ne ‘balada ubojice’ (jer Cave se čini neizbježnim), već prije ‘balade samoubojica’. Nižu se tako „Betty Murderes“ pa „My Body, My Way“ i nešto kasnije „The Cecil Hotel“ (kao svojevrsno kultno mjesto za samoubojstva), dok se između njih rastače weltschmerz prostora i vremena. Tako se „Lady Of Sorrow“ i „Lady Of Violence“ doimaju poput nasilno razdvojenih sijamskih blizanki između kojih se uglavila kao očajnički i skorašnji’ utopljenički krik „Captain Row Your Boat“ koja i određenim dramaturškim elementima radio drame unosi osjećaj talačkog očaja posade koja ne zna gdje to plovi ‘ludi kapetan’.
Kao čudan i pomalo opori ‘slatkiš’ tu se zatekla i „My Funny Valentine“, jedna od najobrađivanijih pjesama u jazzu, čiji tekst, (za one neupućene) predstavlja jednu ironičnu igru žensko-muških odnosa. Izvedbom je Moskau prilagođava svom tmurnom karakteru i postavlja je u svojevrsne nihilističke okvire. Time su je članovi tog art kolektiva dakako uspjeli osvježiti u daleko zanimljivijem ruhu spram svih onih glazbenika koji su u prošlosti interpretacijom u njoj tražili začin romantike. Još jednu uzročno-posljedičnu dualnost nose pjesme „Spirit“ i „Violence“, dok prva pruža uzroke pomračenja svijesti, druga od toga radi slavlje ‘nove romantike’, i tu je Moskau, koliko god se taj stav činio iščašen, ponudili prilično jednostavno objašnjenje između raznih oblika (legalnih) ovisnosti i nasilja koje ih posljednično prati i kojim smo dakako bombardirani u medijskom svijetu. Posezanje za biblijskim motivom Getsemanskog vrta u završnici albuma u pjesmi „Today’s Gethsemane“ jasno ukazuje da će izdaja vrijednosti donijeti i strašnu kaznu. I da do tog trentka neće dugo trebati čekati jer je transakcija ‘Judinih škuda’ već učinjena.
Glazbeno ruho albuma u potpunosti je instrumentalno i organsko. U neku ruku sentimentalno arhaično i vanvremensko i što je najvažnije s velikim naglaskom na pjesme i kemiju koja je uhvaćena na zvučnom zapisu. To noir ozračje je uistinu magnetično. Album se uvuče pod kožu, i gotovo da prebrzo završi, ostavljajući iz sebe tugu i nasilje tišine.
Ocjena: 10/10
(Moskau / Dirty Old Records, 2017.)