Riječka rock scena potpuno je opravdano uživala mitski status u bivšoj nam državi, pri čemu se odjeci tog mita čuju sve do danas.
Mitski element pritom se ne odnosi samo na značaj i neospornu kvalitetu aktera te scene, već i na činjenicu da je malo tadašnjih riječkih bendova dobilo priliku ostaviti diskografski trag kakav zaslužuje. Iz današnje perspektive čini se kako je u prvoj polovici osamdesetih na svaki objavljeni album Parafa ili Xenie išlo barem nekoliko tamošnjih sastava koji su svoje dugosvirajuće prvijence uzaludno čekali i dočekali dugo nakon prestanka djelovanja ili, u najboljem slučaju, na manjim etiketama kao što je bila Galerija ŠKUC iz Ljubljane. Velik broj takvih albuma, split izdanja ili koncertnih zapisa bio je sveden samo na kasete i minimalne tiraže, što se može i treba promatrati kao nepravdu koju, posebno otkad su vinili ponovno aktualni, ispravljaju neumorni diggeri i glazbeni entuzijasti razasuti diljem nekadašnje Juge, ali i izvan nje.
Split kasetu Mrtvog Kanala i Grča tako su uskrsnuli talijanski F.O.A.D. Records i Igor Mihovilović sa svojim Guranjem s litice, u suradnji s Dallas Recordsom kojeg još uvijek čekamo da na ploči objavi petnaestak godina stare kompilacije glavnih aktera naše priče („Prošlost i budućnost“, „Još ima krvi“) kao i Ogledala i (pogotovo) legendarne Termite, čije je izdanje iz sredine devedesetih i dalje dostupno samo na CD-u, usprkos tome što njegov puni naziv glasi „Lp Ploča Vjeran Pas“.
Ova kaseta, izvorno objavljena 1983. godine u svega 200 primjeraka, na vinil je prebačena s puno truda i pažnje, uz knjižicu s rijetkim fotografijama i tekstovima o bendovima te kristalno čist i moćan zvuk kakav i dolikuje sastavima koji su tih dana bili ako već ne najbolji, onda svakako jedni od najoriginalnijih predstavnika post-punka ‘grada koji teče’.
Mrtvi Kanal bila je vrlo vjerojatno jedina punk i post-punk grupa koja je u instrumentariju našla mjesta za električnu harmoniku Srećka Gaćeše koji je sa svojom dugom kosom podsjećao na nekog starog hipija zalutalog među punkere, no možda i ubojitije oružje bili su njihovi lyricsi, ukorijenjeni u mladenački angst, otuđenost, ali i u savršeno precizno seciranje svakodnevice koje i nakon četiri desetljeća zvuči bolno poznato, pa i aktualno. Pokojnom Diegu Kernalu jednako ste vjerovali kada je opisivao menze i zadimljene krčme u kojima radnička klasa ruši posljednje snove o boljem životu (‘doš’o sam u grad iz pasivnog kraja, vidio nebodere i fina odijela/želio sam kola, žene u krznu, kad kući se vratim da budem glavni’), besmisao vojske i vojnog roka (‘samo tijelo korača u koloni’) ili traganje za vlastitim mjestom u jednom čudnom, sve šizofrenijem okruženju (‘guše nas kravate robova za plate’). Povremeno, na primjer u „Menzi“ i „Slici na mramoru“, Mrtvi Kanal pjevao je o manje-više istim temama kojima su se desetljeće, desetljeće i pol ranije bavili redatelji crnog talasa, dok mi je u uvodnoj „Oglasi“ zahvaljujući stihovima ‘povoljno se prodajem jeftino me kupite’ zazvučao poput rezigniranijeg i raspižđenijeg brata antijunaka iz Stublićevog klasika „Neprilagođen“.
Stihovi, dakako, ne bi ostavljali preveliki dojam bez odgovarajuće glazbene pratnje; usporedo s britanskom, preciznije liverpulskom scenom ova je petorka punku vratila psihodeliju, ponajviše zbog Gaćešine harmonike i njezina pomalo bizarnog zvuka mjestimično bliskog čak i eksperimentima jednih Silver Apples, dok je u trenucima kada se držao klasičnih synthova bend znao odvesti i u dvorište Stranglersa. Iza svega toga tutnjala je ritam-sekcija (Lari Njegovan-bas/Voljen Zubčić-bubnjevi) ispresijecana živčanim gitarama Gorana Vrkića, ali tu su bile i, što bi se s obzirom na dosad napisano možda moglo činiti malo nelogičnim, vrlo pamtljive melodije s izrazito himničnim refrenima, onima koje ćete već poslije jednog do dva slušanja poželjeti zaurlati zajedno s Diegom. Zanimljivost je svakako i činjenica da je njihovu polovicu producirao Davor Tolja koji će s Denis & Denis uskoro postati svejugoslavenska synth-pop senzacija.
Ovih sedam pjesama Mrtvog Kanala u osnovi je bio i njihov labuđi pjev, barem do kratkotrajnog reuniona krajem ‘nultih’, no na drugoj strani istog izdanja jugoslavenskom undergroundu predstavio se bend koji će koncertni performans podići na novu, u tuzemnim okvirima dotad nezamislivu razinu.
Pjesmarica Grča nikada nije, po svemu sudeći niti neće postati opće mjesto ovdašnje glazbene povijesti, ali teško je zamisliti da postoji iole posvećeni pratitelj rock scene koji nije čuo za legendarne live nastupe Zorana Štajduhara Zoffa. Odjeven poput jednog od drumskih ratnika iz drugog „Pobješnjelog Maxa“, Zoff je na koncertima čerečio životinjske glave sjekirama i motornim pilama, što je dodatno pojačavalo jezu i nelagodu izazvanu krvlju natopljenom poetikom (‘djeca dolaze na svijet, na nogama im teške čizme slobode/djeca dolaze na svijet, a usta im umjesto sise krvi traže’). S druge strane, uzmemo li u obzir sve što se u ‘državi sa šest republika’ dogodilo samo nekoliko godina kasnije, njihovi stihovi djelovali su uznemirujuće proročanski. „Složno naprijed“, pak, doživio sam kao svojevrsni nastavak, morbidniju nadogradnju pjesme „Samo tijelo“ Mrtvog Kanala.
Vrijedi spomenuti i kako Grč upravo obilježava 40 godina rada, a već na svojoj diskografskoj premijeri u autorskom su smislu bili kompletan i potpuno definiran bend. U kontekstu kasnijih postava i albuma, ovdje uvrštene skladbe bitno su novovalnije, uz manje metal i dark utjecaja, posebno „Složno naprijed“ i „Ja imam pasoš“ koje bi se fino uklopile u blok zadnjih radova Šarlo Akrobate kao što su „Pečati“ ili songovi iz filma „Dečko koji obećava“. Zoran Klasić gitare je svirao dosta ‘clean’, bez distorzije, u stilu tada najuzbudljivijih novih imena s obje strane Atlantika, bilo da se radilo o Pere Ubu i no wave manijacima tipa Glenn Branca i Arto Lindsay ili engleskih Gang Of Four i The Pop Group čiji se iščašeni, razmrvljeni funk čuje i u svirci bubnjara Marijana Baraća i basista Igora Modrića. Ranu fazu Grča ubrajam među najkvalitetnije u čitavoj im karijeri, fazu koja je vrhunac dosegnula sjajnim albumom „Sloboda narodu“, izvorno objavljenim 1987. i na vinilu reizdanim sredinom prošlog desetljeća, na kojem su i kultne pjesme „Noćas se Beograd pali“ i „Krv je moje svjetlo i moja tama“ u kojoj su uglazbili „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića i pretvorili je u jedan od najglasnijih antiratnih urlika.
Za kraj recimo i kako se, osim 40 godina Grča, ovim reizdanjem obilježava i dva desetljeća Guranja s litice. Od ranih dana kada je u splitsku Kocku dovodio bendove poput Today is the Day, To Live and Shave in LA, Vuneny ili krautrock samuraja Dama Suzukija preko razdoblja izdavaštva kada je na svom labelu objavljivao alter institucije Peach Pit, Mandelbrot Set ili grupe Uzrujan pokojnog Ivice Baričevića-Bare pa sve do posljednjih godina u kojima je surađivao na izdanjima Sexe, Satana Panonskog i kompilacijama Ex-Yu elektronike, Igor Mihovilović pretvorio se u našeg možda i ultimativnog glazbenog diggera zahvaljujući kojem je od zaborava spašen velik broj srednjoj struji manje poznatih, ali itekako kvalitetnih i značajnih izdanja. A ako mene pitate, za svoju okruglu obljetnicu teško si je mogao pokloniti nešto bolje od split albuma Mrtvog Kanala i Grča.
(F.O.A.D. Records/Guranje s litice/Dallas Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
