Muzej Porin

Kad je umro Porin? ‘Porin – potpuno srozavanje digniteta’, ‘Je li ovogodišnji Porin novo porinuće ili konačno potonuće?’, ‘Porin i službeno na dnu dna: Više ljudi je buljilo u zid nego u dodjelu nagrada’, ‘Porin ni na nebu ni na zemlji’… samo su neki od brojnih medijskih naslova posljednjih dvadesetak godina na koje mogu naići arheolozi hrvatskog internetskog prostora na tražilicama.

(Foto: Wikipedia)

Gore spomenuto ukazuje na to da Porin neprestano umire. Iz godine u godinu. Tako da će u budućnosti članovi nekog budućeg Hrvatskog internetskog arheološkog društva imati brojne žučne debate oko točnog utvrđivanja datuma ili bar godine kad je Porin umro. Sve do trenutka dok negdje ne uhvate vijest da se Porin uskoro održava, pa se ne pokrenu oštre debate je li u pitanju novo porinuće ili konačno potonuće, događa li se na nebu ili na zemlji, ili će više članova te buduće ozbiljne institucije propustiti to događanje jer su slučajno u međuvremenu bili koncentrirani na buljenje u zid.

No vratimo se na tren u sadašnjost. U prvu polovinu 21. stoljeća. Podatke o gledanosti Porina teško je pronaći na službenim kanalima tj. ‘barometrima TV gledanosti’, jer na njima, bar ono što je javno dostupno, liste gledanosti uglavnom ne sežu dalje od prvih 20 najgledanijih, a među njima Porina redovno nema. Rekao bi čovjek, da se agencije za mjerenje gledanosti time ni ne bave previše, za razliku od onih na zapadu gdje točni podaci o udjelima gledatelja izlaze gotovo odmah nakon manifestacija poput dodjele Oscara ili Grammyja, koji u posljednje vrijeme izazivaju sve manje i manje interesa gledatelja. Iz toga i sami zapadnjački analitičari zaključuju da s tim formatom treba nešto učiniti, prije nego li ga gubitci zbog manjka interesa sami ne ugase.

Čak i ovaj mali portal u jednoj zabačenoj Hrvatskoj redovno pokušava držati korak s vremenom i pratiti te analize, izvještavajući o skandalima, kontroverzama, promjenama u čelnim strukturama, te promjenama u kategorijama i pravilima spomenutih nagrada. Ukratko, borba za opstanak ne prestaje. Riskira se i traže se novi modeli. Bez prestanka.

Mjereno tim parametrima, ‘Hrvatski Grammy’, kako se nekad u početku tepalo Porinu, doima se kao čvrsta i stabilna muzejska struktura. Voditeljske najave usiljenog humora su uglavnom iste, a dinamika se ocrtava kroz promjenu glasova onih koji ih čitaju. Muzejska struktura famoznog tajanstvenog glasačkog tijela je stamena i čvrsta iz godine u godinu, a odluke istog podsjećaju na božje klesanje 10 zapovijedi pred uplašenim Mojsijem, samo što glasačko tijelo nije uklesalo zapovijedi, već desetak favorita stalne muzejske postave čija imena se jednom godišnje uz fanfare iznova i iznova čitaju. Ako neki od favorita određene godine i nema bogzna što za ponuditi, zadatak tajanstvenog glasačkog tijela je da ga ponovno izglasa i dodjeli mu statuu i za to ponuđeno ‘bogzna što’.

Famozno tajanstveno glasačko tijelo također iz godine u godinu postiže snažan konsenzus da postoji i ‘bogzna kakav’ moment u donošenju odluke. U ‘bogzna kakav’ koš spadaju svi oni iz kategorija ‘nikad čuo’ i ‘nešto sam načuo’ kojima je uzaludno nadati se da mogu ući u društvo ‘uklesanih’ favorita iz stalne muzejske postave. Pred takvima je dug put od nekih 10 ili 15 godina da stalnim ponavljanjem nominacija iz sezone u sezonu naprave za početak ogroman pomak iz kategorije ‘nikad čuo’ u kategoriju ‘nešto sam načuo’, iako i tu za 95% njih prestaju sva nadanja za bolje.

Nema veze što glasački internetski mehanizam omogućuje da svaki član famoznog tajanstvenog glasačkog tijela u svakom trenutku može poslušati apsolutno sve nominirano, jer je uvriježeno nepisano pravilo da se za tako nešto nema vremena, što na koncu škodi i samoj ideji muzeja da u stalni postav uđe nešto što pripada sadašnjosti, a ne prošlosti.

No ako slučajno nešto novo i mlado prođe, uvijek je riječ o nesporazumu, nekim podmetanjima i sličnim urotničkim porivima unutar famoznog tajanstvenog glasačkog tijela, uglavnom kako bi se zbog prebijanja nekih starih računa i nepravdi bar malo naškodilo nekom od imena uklesanih favorita. No to nipošto nije u domeni pravila, već sporadičnih odstupanja.

U medijskom smislu gledano, Porin je napravio jednu famoznu stvar. Na svojoj internetskoj stranici objavljuje novinarski članak o tome kako je svečano protekla muzejska večer već u kasnonoćnim satima, olakšavajući tako svim malim i velikim medijima da ne troše pretjerano svoje vrijedne resurse u praćenju, već da u maniri modernog i profesionalnog copy/paste novinarstva svi mogu, kao s agencije, skinuti i objaviti tu istu vijest, čime se ulazi u sam Olimp unisone novinarske misli.

Tako su se ove godine i veliki mainstream mediji koji su bili zauzeti praćenjem gradonačelničke primopredaje vlasti u metropoli (inače prvoj takve vrste u 20 godina), kao i mali specijalizirani glazbeni portali, koji su pak svoje ljude slali na daleko značajnije klupske koncerte te večeri u nadi da će uhvatiti duh glazbene stvarnosti (inače prvi vikend takve vrste u godinu i tri mjeseca od izbijanja pandemije), unisono, u točku, zarez i svako slovo sažeto donijeli ‘report’ pod naslovom „Porin vratio glazbu među ljude!“

To je toliko famozan potez da vas kao naivnog i neupućenog čitatelja lako može navesti na to da su oživljeni oni neki ‘Stari Porini’, a ne da je Muzej Porin ove godine vještom marketinškom kampanjom privukao pažnju svojim izvanrednim starim muzejskim postavom i dobro nam znanim favoritima čija imena su već godinama uklesana u mramornu ploču stalnih dobitnika.

Umro je onaj stari Porin, ali za njim nitko ni ne haje previše. Interes za glazbenim nagradama ionako je u globalnom padu. Ali zato Muzej Porin i dalje traje. Koga više zanimaju tamo neki davno minuli porinovski eventi & momenti kad je tamo neki Dudo Ripper slavodobitno trčao po pozornici kao da je nogometaš koji je zabio gol u ključnom trenutku, kad je na Porinu po prvi put neki rock album bio proglašen i albumom godine, ili kad je u kategoriji Alternativnog albuma godine prvo slavilo, a potom se skoro raspalo od težine odgovornosti, gajničko Hladno pivo, tamo neki nepočešljani alternativci iz prigradske periferije naše metropole. Ili kad je tamo neki Damir Urban odbio uzeti Porin u istoj toj alternativnoj kategoriji, jer se umislio da je po tadašnjim svjetskim trendovima napravio pop album.

Danas više nema tih nekih bezveznih prijepora. U Muzeju Porin je situacija uvijek čista i stabilna, jer u muzejskom poslu favoriti su kao vino – što su stariji, to su bolji.

Nema tu više nikakvih greški. Famozno tajanstveno biračko tijelo je u dvadeset i kusur godina odlično apsolviralo da gore spomenuti mrzovoljko iz 90-ih, taj Damir Urban jako lijepo pjeva i da nakon što nas je napustio Oliver, upravo njegovo ime mora biti uklesano u kategoriju Najbolje vokalne izvedbe. Za Vannu je isto tako sve jasno k’o dan – Josipa Lisac je prošle godine dobila Porin za životno djelo, čime se pali bonus ‘ove godine preskačem’, nešto što je u famoznom biračkom tijelu također jasno k’o dan.

Možda je tamo neki Stevie Wonder rekorder u tamo nekoj Americi s 25 osvojenih Grammyja, li kud se on može mjeriti s našim Gibonnijem koji je osvojio 40 Porina? Pa nije to isto. Đibi treba duplo veća vitrina. Ali i tu postoji jedna famozna inovacija u Muzeju Porin. Đibi iz godine u godinu za vrat puše jedan stariji i iskusniji favorit – Massimo. Tu je draž te trke prema all time pijedestalu. Oni Amerikanci otkrivaju kao zvijezdu neku jedva punoljetnu Billie Eilish, a Muzej Porin jako dobro zna da je favorit Massimo koji je svoj prvi solo album „Stranac u noći“ objavio 1987. godine! Iste te godine su primjerice svoje prve albume objavili George Michael, Richard Marx i Enya. Ako izuzmemo nesretno preminulog Georgea Michaela, gdje su sad Richard Marx i Enya na tamo nekim Grammyjima? Nema ih. Nula bodova. A u Muzeju Porin situacija će narednih godina postajati sve napetija za našeg Massima.

Slična je situacija i u kategoriji Alternativnog rocka. Koga više zanimaju favoriti koji budu nominirani kao balavci, poput onog Hladnog piva na prvom Porinu? Objave ti Gajničani svoj prvi album u životu i ‘puf’ odmah nominacija, a ne da nemaju sijede u tom trenutku, već su svi imali i kosu! I onda se oni probiju i na konto nagrade sviraju po cijeloj zemlji i svi znaju za njih. U uglednim muzejskim kućama takvo iskorištavanje situacije uistinu ne bi trebalo biti dopustivo.

Ali danas su stvari konačno sjele na svoje mjesto. Fino je uvršten iskusni alternativac Darko Rundek. On je s bendom Haustor prvi album objavio prije 40 godina, dakle 1981. On dobro zna što je alternativa. Prije 40 godina su svoje prve albume primjerice objavili Duran Duran i Kim Wilde. I oni su 1981. bili alternativci, ali oni stariji se dobro sjećaju kako su ti britanski pomodni alternativci brzo skrenuli u mainstream. Jedan muzej sebi ne smije dopustiti takve pogreške da im eksponat malo šeće iz alternativnog u mainstream odjel, to zbunjuje publiku. Zato tu treba uvijek biti zastupljeno stabilno alternativno ime.

Ovi primjeri su samo sitnice iz bogate ponude Muzeja Porin, jedinstvenog ne samo u ovom dijelu svijeta, već i šire. Možda ćete pomisliti da je u pitanju nekakva dodjela nagrada, nešto što bi isprva nazvali ‘Hrvatski Grammy’, ali nemojte da vas zavara prvi dojam. Odjel iluzije Muzeja Porin funkcionira jednako fantastično.

*Ovaj tekst je fikcija i nema veze sa stvarnim događajima, institucijama i spomenutim pojedincima

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X