‘My Little Corner of the World’ u Gavelli – ljubav je hladnija od smrti

Rekreacija fasbinderovske oporosti odnosa i prikaza likova kao osoba u kojima ispod vanjske hladnoće i svojevrsne odbojnosti prepoznajemo zapretenu ranjivost i toplinu – ili obratno, ispod čije se srdačnosti kriju snažni potencijali nepredvidljivo burnih i neugodnih reakcija – uvelike je uspjela u prilagodbi Anice Tomić i Jelene Kovačić.

'My Little Corner of the World' u Gavelli (Foto: Jasenko Rasol)

Lijena, ljepljiva atmosfera sparnih kolovoških dana i večeri te uzbibano kretanje glumaca (suradnica za scenski pokret je Petra Hrašćanec) u mahom šarenim ljetnim kostimima (kostimografija Marite Ćopo), s cijelim desetočlanim ansamblom (Jelena Miholjević, Ksenija Pajić, Iva Babić, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Antonija Stanišić Šperanda, Boris Buzančić, Amar Bukvić, Barbara Nola i Đorđe Kukuljica) de facto uvijek na sceni, čak i prije pravog početka predstave, na ogoljelom prizorištu obavijenom sivo-crnim tonovima razbijenima umješnim svjetlosnim oblikovanjem (Zdravko Stolnik), sugerira vrenje pogrešno artikuliranog nezadovoljstva. Pozornicom scenografski dominiraju sivi metalni okviri na kotačićima što ih glumci sami pomiču i njima (tobože) oblikuju naznake prostora, a priličan dojam ostavljaju i tamni metalni cugovi koji se, uz moćan šum pokretačkog mehanizma, povremeno spuštaju kako bi predstavili kakav element scenografije koju potpisuju Tomić, Kovačić i Siniša Ilić. („Ogoljelost Fassbinderove dramaturgije te jednostavnost i direktnost njegove rečenice ogolila je i scenu.“) Glazba ugodno melankolično obrađenog popa 1960-ih (Anita Bryant, The Shangri-Las, The Toys, Jimmy Charles) u izboru Tomić i Kovačić, te Alena i Nenada Sinkauza, te ona autorska Sinkauzovih, efektno pridonosi željenim namjerama.

Temeljena na dramskom tekstu „Katzelmacher“ te istoimenu scenariju velikog njemačkog filmskog i kazališnog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (1945-1982), komadu koji je RWF u kazalištu uprizorio 1968., a kao (svoj drugi dugometražni) film snimio 1969. (za svega devet dana), predstava „My Little Corner of the World“ u Gavellu je stigla u prijevodu Dubravka Torjanca, kao „autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema Fassbinderovom Južnjaku“. Obje su autorice dramski prilagodile, a Anica je Tomić režirala sedamdesetminutnu (ne)zgodu o inozemnom radniku (Kukuljica) koji postaje žrtvom ksenofobije. Gledajući predstavu rekli bismo da je radnja iz minhenskog predgrađa s konca 1960-ih preseljena u današnju Hrvatsku, no autorice u programskoj knjižici zapisuju da je riječ o Hrvatskoj za dvadesetak godina, jer naša domaja još ne pripada kategoriji tzv. imigracijskih zemalja. Rečenu budućnosnost postava podržava određenom dozom ugođajne postapokaliptičnosti.

Kod Fassbindera, riječ je o grčkom gastarbajteru Jorgosu, ovdje je riječ o neimenovanu čovjeku neznanog podrijetla koji tijekom predstave ne progovori ni riječi, jer ne zna jezik. Kao što to često biva, vremensko i prostorno seljenje ne tako starih inozemnih predložaka u današnjicu i ovdašnjicu stvara zanimljivo trenje, jer mnogo toga prepoznajemo kao artefakte i modele prošloga, ali još opipljivoga vremena pa sugestija da nazočimo aktualnim (ili, u ovom slučaju neuočljivo budućim) zbivanjima proizvodi tihu, ali važnu dimenziju začudnosti.
Premda ono oko predstave (tekstovi u programskoj knjižici, medijski razgovori s autoricama…) usmjerava pažnju na element ksenofobije i (ne)tolerancije, „My Little Corner of the World“ može se usvojiti i kao širetematska, upečatljiva, više emotivna negoli analitička sličica frustracije neobrazovanih, netalentiranih, besperspektivnih, društvenih marginalaca iz miljea u nas recentno zapaženo obrađenoga u književnom (Alen Bović iliti Ivo Balenović, 2006.), kazališnom (Boris Svrtan, Kerempuh, 2007.) i filmskom (Branko Schmidt, 2009.) hitu „Metastaze“. Problem ksenofobije tek je manifestacija osjećaja nedostatnosti i neostvarenosti koji u odgovarajućim okolnostima erumpira u nasilnu vladavinu rulje, zakon linča, baš kao što je i sama situacija, činjenica dolaska jeftine radne snage odnekud, tek manifestacija ozbiljnijih i važnijih društveno-ekonomsko-politički usustavljenih principa nepovoljnih po narod, puk, obične, male ljude, čime se međutim ova predstava ne bavi.

Kao i gro Fassbinderova djela i ova se prerada može smjestiti pod dojmovno-osjećajnu egidu slikovitog i zvučnog naslova Fassbinderova dugometražnog igranog prvenca „Ljubav je hladnija od smrti“ (Liebe ist kalter als der Tod, 1969).

(GDK Gavella, Zagreb, 12. travnja 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X