My Morning Jacket ‘Circuital’ – zaokružena dosadašnja karijera

Novim albumom My Morning Jacket poručuju da imaju dovoljno stvaralačke iskre i sviračkog gušta za stvaranje glazbe visoke vrijednosti, čak i kad ne otkrivaju nove horizonte.

My Morning Jacket 'Circuital'

Nakon prethodnog, ipak nešto slabijeg i pomalo nefokusiranog albuma „Evil Urges“ bilo je pitanje u kojem će smjeru ovi južnjaci iz Louisvillea iz američke države Kentucky dalje krenuti. Neke su pretpostavke i najave upućivale da bi se band na šestom studijskom albumu mogao vratiti korijenima, a govorkalo se da bi čak moglo biti približavanja zvuku s drugog albuma „At Dawn“, što se ipak na kraju pokazalo kao neutemeljeno. Rekao bih, na sreću. Ne zato što je „At Dawn“ loš album, naprotiv radi se o jednom od njihovih najboljih ostvarenja, nego jednostavno zato što bi odlazak u prošlost u priličnoj mjeri diskreditirao njihovo glazbeno putovanje i misiju, a direktnije rečeno zato jer bi to bilo neprirodno, nelogično i kukavički.

Umjesto toga dobili smo album koji zvukovno i tekstualno ne donosi velika iznenađenja, ali djeluje kompaktno, zrelo i cjelovito, a protkan je s mnogo odličnih sastojaka, temeljenih podjednako na svim dijelovima bogatog opusa. Po svemu sudeći na ovaj album je znatno utjecala serija od pet koncerata održanih u New Yorku, u klubu Terminal 5, tijekom listopada 2010. godine, a na kojima je band kronološki svaki dan odsvirao po jedan album. Usviravanje svih objavljenih pjesama tako je dalo snažan pečat krajnjem rezultatu.

Album je najavila istoimena stvar koja je poslala dobru poruku o dosezima i glazbenom izričaju istoga i najavila je da bi mogli dobiti puno više od pukog odrađivanja posla.

„Victory Dance“ je optimalno odabrana za otvaranje albuma, a ta joj je uloga pripala i na recentnim koncertnim nastupima, što nikako ne mora čuditi. Lagani hipnotički početak i kaotični završetak naprosto su idealni za tu namjenu.

„The Day Is Coming“ je jedna od udarnih pjesama na albumu što je bilo bjelodano već nakon prvog preslušavanja, a stilski, produkcijski, atmosferom i što je najvažnije kvalitetom, kao da je ukradena sa „Z“, legendarnog i od publike i kritike najbolje prihvaćenog albuma u karijeri.

Na otprilike sredinu albuma smještena je „Hold On Black Metal“ koja jedina stilski odudara od ostatka albuma i pomalo podsjeća na funky-soul dijelove prethodnika „Evil Urges“. Razlika je u tome što je ona kudikamo decentnije odrađena i predstavlja pravi mali glazbeni biser. Kao inspiraciju za nju band je naveo staru tajlandsku pjesmu „E-Saew Tam Punha Huaja” izvođača Kwan Jai & Kwan Jit Sriprajan, koja se može pogledati i na YouTube-u. Iako se na prvu loptu ne uklapa među ostale pjesme, radi se o izvrsno složenoj numeri koja osvježava i obogaćuje album.

„First Light“ je jedna od meni osobno najdražih stvari na albumu. Vrlo je jednostavno strukturirana – tekstualno i glazbeno – od jedne, ali upečatljive teme koja nas mantrički uvlači u svoj svijet, a zanimljiv je dodatak brass sekcije koja uz gitare žestoko praši glazbene međudijelove.

Dvije zadnje su balade, rekao bih tipične za Jim Jamesa, kako poetikom, tako i izvedbom u prepoznatljivom falsetu koji ponekad pleše na tankoj granici pucanja i latentne patetike, ali nekako uvijek uspijeva izbjeći sve zamke i ostati na pozitivnoj strani.

„Slow Slow Tune“ je u prvom dijelu otpjevana dublje i sadrži iznimno interesantnu gitarsku solažu od koje bi se pojedini slušatelji mogli propisno naježiti, dok je klavirska „Movin Away“ lijepa i smirujuća i kao takva idealna za završetak albuma.

Kad se podvuče crta rezultat je jako dobar materijal koji možda kvalitetom nije dosegao njihova najbolja ostvarenja, ali je pokazao da su Jim James i njegova ekipa još uvijek raspoloženi i puni kreativnog naboja.

Ocjena: 9/10

(Ato Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X