Ravnododna ima svog čovjeka u autu pored Sare Renar, Dimitrija Simovića i Vedrana Peternela. Pratimo ih na turneji po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Sustigao nas je prvi pravi umor. Nakon tandrkanja po rumunjskim cestama, koje su izazvale nimalo očekivan osjećaj nostalgije prema raspadajućim bugarskim cestama, sjedimo na terasi kluba Echoes Haus u Bukureštu bez atoma snage. Echoes osim što je klub/bar, još je i hub pa iz podrumske prostorije za probe svaki udarac u činelu malo nam zatitra hipofizu i trgne iz kljucanja. Dimitrije se povukao u auto na beauty sleep, koncert je za dva sata i teško je zamislivo da će ijedno od ovih iscrpljenih tjelesa uskoro na pozornicu. Pretjerujem malo, jer Sari, čim kroči u koncertni prostor noseći opremu, proradi nerv koji je okrpa na uzbuđenje i tremu. I od tog trenutka počinje njezina standardna mantra:
– Jedva čekam, jedva čekam!
Jedva smo dočekali i Cosmina iz Overgrounda, agencije koja je Sari bukirala tri koncerta u Rumunjskoj. Ležerni su Rumunji, skoro kao Bugari, Cosmin je lik koji bi trebao prodavati karte na ulazu – došao je petnaest minuta prije svirke. Opet nemamo večeru, morali smo se kasnije snalaziti s iznimno osornim osobljem obližnje pizzerije koji su naš zahtjev da nam spakiraju pizzu za van shvatili kao osobnu uvredu.
Bugari i Rumunji dva su različita svijeta što se entuzijazma na koncertima tiče. Dok su se Bugari pokazali kao plesači i skakači, Rumunji su tipovi koji muziku proživljavaju unutarnjim izgaranjem, Zadovoljna, ali teška publika. Srećom, bilo je u šminkerski uređenom Echoesu i naših da poprave malo prosječnu krvnu sliku. Svratio je pjesnik Marko Pogačar koji je baš te večeri u Bukureštu imao promociju rumunjskog prijevoda svoje zbirke „Zemlja zemlja“ (prevedena je kao „Ucenicul soarelui“, odnosno „Sunčev šegrt“), a pojavio se i filmski producent Oliver Sertić s roditeljima i ženom. Sertić se trajno nastanio u Bukureštu.
Ostali su uskraćeni za odjavnu „Šuti i pjevaj“, malo zbog Sarinog grla, a malo i zbog toga što je bilo teško procijeniti na licima prisutnih slušali im se uopće još. A slušalo im se, pokazalo se to kasnije kad su okružili stol s pločama i kad su, ohrabreni alkoholom, počeli objašnjavati što su sve proživljavali slušajući.
– Možda bi bilo još bolje s bubnjem.
– Drugi put se vratite s pojačalima, to će bit bomba.
– Vi biste trebali nastupiti u Controlu, najboljem klubu u Europi!
Ovo zadnje, što nam je dobacio Mihai, voditelj kluba, nas je jedino zaintrigiralo. Pitali smo Sertića.
– Dobar je klub, ali previše želi biti poput berlinskih. Živio sam godinama u Berlinu i od toga sam utekao nazad na Balkan. Nervira me ta kao kul furka na Berlin.
Pa zašto ne? U ponedjeljak nam je zadnji slobodan dan na turneji, Dimitrija smo ostavili na tavanu iznad ureda Overgrounda da unosi ispravke u diplomski rad, a ostalo troje se našlo s Pogačarom u bukureštanskom starom gradu.
– Ovo je jedna velika Tkalčićeva – opisala je Sara dok smo pili pivo u birtiji obećavajućeg naziva Bastards.
Ispred kluba Control je mudro pisalo samo „Alt Shift“. Unutra nastupa neki švedski jazz trojac, upad je 16 eura po glavi. Okej, ipak je to najbolji klub u Europi. No, na njegovim vratima je jedan od većih smradova u Europi koji nam je mrtvo-hladno naplatio ulaznicu pred sam bis. Dobro, jebo pare, ono što smo u tih pet minuta čuli s bine bilo je zbilja fascinantno. I prilično dirljivo, do suza dirljivo ako ste slučajno pogledali Sarino lice.
Dobar je klub, ajd, sad jel baš najbolji u Europi… Visoka kockasta dvorana možda može primiti do 500 ljudi, no glavni mu je adut vrtna terasa prepuna ugodnih, donekle sređenih ljudi. Koji su ispunili klub u ponedjeljak. Na jazz koncertu. Sreli smo Mihaija i ostale iz Echoesa, bio je tu i neki tip koji ima izravnu vezu za nabavljanje cigareta iz Irana. Inzistirao je da ih probamo.
– Pušimo cigarete iz Irana u najboljem klubu u Europi – sveo je Vedran na jednu rečenicu naš trenutak iluzorne sreće.
Slobodni dan u Bukureštu, zadnji takav na ovoj turneji, zapravo uopće nije bio slobodan. Prvo je na popisu obaveza bilo traženje javne praonice rublja (5 eura pranje i 5 eura sušenje), i to još u studentskom kampusu pa smo čekali na red dobra dva sata, zatim je Sara imala intervju na RFI radiju, Dimitrije je i dalje radio na svom diplomskom, dopisujući se mailovima s referadom, a trebalo je nešto i pojesti. Uzimajući prvu žlicu krem čorbice u obližnjem restoranu Potkova, Sara je imala potrebu javno se obratiti mladim bendovima koji se odluče na ovakvu ludost od turneje:
– Ako vam se ukaže prilika za pojesti juhu, ne propuštajte je!
Napomenimo i da smo naručili srpsku rižu. Ista je kao i većina ostalih koje ste probali, jedino što je ova srpska. Barem je tako pisalo u jelovniku. Ni Dimitrije nije nikad čuo da takvo što postoji.
Smještaj je, natuknuli smo već, bio iznad ureda Overground agencije. Jedan kauč, koji se ne razvlači, na nas četiri. Ali ne, još dva madraca bila su smještena u rupama u zidu! Doslovno u rupama u zidu. I odmah bi to postao najbolji smještaj koji smo imali da je bilo tople vode. Ali nije. Bilo je neke mlake u početku, što je bilo dovoljno samo za Sarinu kosu.
– Jebeni Wim Hof! – uzviknuo je Dimitrije nakon što se prvo čulo nekoliko psovki iz kupatila.
Takvi osvježeni bolnom tuš-terapijom te nakon što smo odgledali novi spot Klinike Denisa Kataneca “Konj” (bravo Marina Uzelac!), sjeli smo s Cosminom, onim momkom koji je s ulaznicama za koncert došao petnaest minuta prije Sarinog nastupa.
– Znate li da je Tesla zapravo Rumunj. Da, smatraju ga Srbinom koji se rodio u Hrvatskoj, ali zapravo…
Dimitrije i ja smo se pogledali i odlučili da je vrijeme da se uđe u auto i krene prema Cluju, na sljedeći gig. Nikom ne dopuštamo da se miješa u goruća pitanja Hrvata i Srba.
P.S.
Sara Renar je na koncertu u Bukureštu napravila 1800 koraka. Podbačaj u odnosu na Veliko Trnovo, no i pozornica je bila pretrpanija i manja.
Nastavit će se…
Prijašnji nastavci:
Na turneji sa Sarom Renar (1) – dobrodošli na Totalizator Tour!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
