Ravnododna ima svog čovjeka u autu pored Sare Renar, Dimitrija Simovića i Vedrana Peternela. Pratimo ih na turneji po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Neuravnotežena prehrana koju je Sara najavila u uvodnom tekstu, neuravnotežila se već od prvog dana. Osim što nam je dragi Cvetan iz Plovdiva prije koncerta u vrećici iz pekare donio onaj turski zalogajčić (najavio u mailovima da imamo večeru!), čini se da hrana nije baš nešto što se stopostotno podrazumijeva u sklopu organizacije koncerata na istoku Balkana. Barem zasad. Negdje se ne podrazumijeva ni smještaj.
U Kragujevcu nas je spasio ponoćni plastični hamburger sa slatkastim umakom koji nam je (mi je) na dan-dva zabetonirao sve probavne procese. Sedam sati vožnje do Plovdiva odradili smo na jeftinim bugarskim slanim krekerima, koje su Sara i Vedran s gnušanjem odbili jer „daju po čarapama“, a Dimitrije je u očaju ipak uzeo nekoliko, slavodobitno ustvrdivši:
– Aftertaste aftertastea i nije toliko loš!
Kad je glad uzela maha oko dva ujutro u Plovdivu, Vedran se naglo ustao s madraca, uznemirivši svaku buhu (14 ugriza po rukama koje pišu ovaj tekst!), s namjerom da pronađe falafel. „Što ćeš unutra“, pitao ga je lik. „Sve“, kaže on. Tako je dobio nekakvu mljackavu vegetarijansku tortilju sa šakom pomfrija u njoj. U Kazanluku, gradu na putu prema Velikom Trnovu, čak smo jeli na žlicu što nas je nahranilo dozom optimizma pred uspon serpentinama preko šumovite planine Balkan.
U Velikom Trnovu su nam po dolasku pokazali restoran gdje kao gosti kluba Tam imamo popust. Konobarica nas je kasnije samo blijedo pogledala, ništa od toga. Nakon tonske probe saznalo se i da nemamo večeru, unatoč ranijim mailovima koji su sugerirali upravo suprotno. Dimitrije je negodovao, s pravom, no bilo je to otprilike sat prije koncerta što i nije baš zgodno vrijeme za dizanje tenzija.
– Ne zaboravite da nismo krenuli na gastro putovanje! – postavila nas je Sara na mjesto.
Nismo gladni, samo smo, valjda, neuravnoteženo siti.
Veliko Trnovo. Nekad prijestolnica Drugog Bugarskog Carstva, što god to bilo, i „duhovno središte bugarskog bića“, kaže Wikipedia. Pomalo zapušteni turistički biser podno planinskog masiva Balkan sjaji primamljivim oronulim sjajem, nešto poput naše Opatije na koju zapravo i neodoljivo podsjeća.
Tam je ugodan klub u staroj kamenoj kući, s terasom u hladu stabala i pozornicom izdubljenoj u živoj stijeni. Pomalo biblijski. Upali smo u petak navečer, neki pristojni ljudi sjedili su u krug oko svakog stola te poluglasno i fokusirano pričali na engleskom.
– Upravo traju međunarodni filozofski razgovori – objašnjava nam na šanku Denitsa, zvana Deni.
– Kakvi filozofski razgovori?
– Već deset godina svakog mjeseca imamo filozofske razgovore.
– I koja je tema večeras?
– Smisao života, kao i uvijek.
Sutradan, na istom mjestu, Dimitrije, diplomirani magistar filozofije iz Niša, na tonskoj probi izjavljuje:
– Jedna gitara mi je asertivnija od druge.
U međuvremenu se traže neki primitivniji smislovi života. Traje, naime, napeto natjecanje u koracima. Dimitrije i Vedran nisu neki predani štovatelji hodanja, no Sara i ovaj potpisnik su u konstantnom nadmetanju. Dnevni prosjek je negdje oko 15 tisuća, a kako je dokoni um đavolje igralište, po beskonačnim i lošim bugarskim cestama ustanovljen je pravilnik, što se broji, a što ne, što je zabranjeno, a što se može smatrati dozvoljenim rastezanjem pravila. Sara ima jednu prednost koja je dosad ostala u sivoj zoni, no u Velikom Trnovu odlučili smo doći do odgovora i na to pitanje – koliko koraka napravi tijekom nastupa?
Tam nije baš reprezentativan poligon za taj eksperiment, budući da su klub i stage manji nego primjerice u Plovdivu, pa je time i radijus kretanja ograničeniji. Sara je prvi put nastupila s pametnim satom, posudila moj, te je od „U velikom stilu“ do zadnje „Šuti i pjevaj“ u crvenom kimonu sa zmajem na leđima napravila točno 2083 koraka na pretrpanoj pozornici širine cca tri i pol metra. Nije loše, nije uopće loše.
Klub se pristojno napunio, što je bila dobra vijest budući da je deal bio „na karte“. Ozvučiti bend bilo je izazovno.
– Ova čvrsta stijena je najgore moguće audio okruženje – definirao je Ray, tonac i Amerikanac, koji je prije deset godina došao u Veliko Trnovo zbog ljubavi. Ljubav ga je napustila, no on je ostao.
Sa zvukom na kraju nije bilo problema. Na zvuk ionako u pravilu prigovore imaju samo čangrizavi muzičari, nama je smrtnicima jedino bitno je li koncert dobar ili ne. Ovaj je bio i više nego dobar, štoviše, taj moment kamene špilje nekim je zakonima fizike obogatio čitavu zvučnu sliku, pogotovo na „Gdje povlačiš crtu?“ i „Razmaku“. I publika je pomahnitala baš tad. Sad već imamo možda i relevantnu kritičnu masu za procjenu, dvije bugarske publike su iza nas, to su plesači, ponekad i skakači, koji otvorena srca prihvaćaju sve ono što im se nudi s bine. Jako su zahvalni i ne libe se komplimentirati, a ni potrošiti 30 leva na ploču.
Sad smo u gradu Russe na granici s Rumunjskom, na putu smo ka Bukureštu. Sjeli smo na ručak u vrijeme za ručak i naručili pravi kuhani ručak. Možda se načas uravnotežimo…
Nastavit će se…
Prijašnji nastavak:
Na turneji sa Sarom Renar (1) – dobrodošli na Totalizator Tour!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
