Na redu je nabolje od glazbe što su prošle godine iznjedrili ovi prostori. Dvadeset najboljih po našem izboru.
15. Jurkas ‘Off The Record’
Da, da… sukob interesa, bla-bla. No dotični je prije snimio ovaj album, nego je postao naš kolumnist. Kreativno ludilo, onaj očekivani Jurkasov adut, i dalje je tu, no više nije nekontrolirano i divlje. Kako je krenuo, možda iduće godine završi u dance vodama.
14. Suho grlo nos ‘Manifest gluposti’
Suho grlo nos su melodični punk-rock, nimalo revolucionaran, ali ono što izlazi iz zvučnika zvuči dobro. Znaju složiti dobar riff, vokal Bruna Antolića uglavnom drži vodu i nije ‘pretanak’, tekstovi su tipično pankersko-naivni, a melodijske linije jednostavne su i povremeno zarazne. Udareni su temelji jedne potencijalno uzbudljive pankerske budućnosti. Overflowom obilježena Koprivnica svakako nije podbacila.
13. Chui ‘Chui’
Možda je ovaj album najbolji primjer za objasniti glazbu bez granica – onu kojoj treba težiti svak’ tko se misli baviti iole ozbiljnjijim autorskim radom, a obitava ovdje. Elektroničar Toni Starešinović, bubnjar Đuro Dobranić i trubač Andrej Jakuš okupili su se pod nazivom Chui i odlučili disati punim plućima neograničavajući se ničim i stremeći dobroj ideji. Uz to su postigli i onu magiju zajedničkog prenošenja osjećaja i instrumentalnog komuniciranja koju znamo pod imenom mojo.
12. Vlasta Popić ‘Za očnjake’
Vjerojatno iznenađenje godine. Taman kad smo pomislili da je Saša Maček najbolje od Varaždina u dušu nam se uvuče Vlastin noise. Što ti je život. Hrvatska verzija Repetitora ili ne? Vlasta je pod nezavisnim kragujevačkim labelom izdala fenomenalnu ploču u kojoj dominira prljava Šćapecova gitara koja bezobrazno podsjeća na Sonic Youth. Ako nas čita Thruston Moore, gitara ti je kod Vlaste Popić.
11. Pavel ‘Od prve zvijezde ravno’
Aljoša Šerić ne može pobjeći od sebe. Nazivao on svoju prateću glazbenu kulisu Ramirez, Pavel ili kako god, izričaj i poetiku kakvu njeguje od 2004. i nastupnog albuma Ramireza, ne može promijeniti niti da to želi. Aljoša Šerić niti ne treba bježati od sebe. Bez obzira koliko njegovo sjetno pojanje imalo ili nemalo komercijalnog odjeka, pjesnička duša poput Šerićeve ne rađa se često, a ako se i rađa, onda se rijetko otisne putovima kroz diskografsko trnje. Dalje>>