Lista najboljih 20 albuma 2013. godine je zbog izuma demokracije pretvorena u listu najboljih 27 albuma. Zašto i kako saznajte u retcima ispod. I naravno vaše je demokratsko pravo da se ne morate slagati s mišljenjem novinara s ovog portala.
12. Local Natives ‘Hummingbird’
Već s prvim albumom „Gorilla Manor“ iz 2009. su indie-pop mladići Local Natives navijestili znatan potencijal, koji na spomenutom prvijencu još nije bio do kraja izbrušen, dok je ovogodišnji uradak, kojega je producirao Aaron Dessner iz The National, donio ujednačene, izvrsno producirane pjesme s nekolicinom njih, uglavnom balada („Colombia“, „Mt. Washington“…), koje će ostati zabilježene kao najljepše i najemotivnije pjesme tekuće godine.
Oko niti jednog albuma se ove godine na globalnoj razini nisu lomila koplja koliko oko „Reflektora“. Ista pizdarija nije zaobišla ni novinare ovog portala. Za jedne je smeće, za druge remek djelo. Čin demokracije doveo ga je na sredinu ove liste, da nas od tud osvjetljava.
Bila bi fora da je ‘trinajstica završila na 13. mjestu, ali nije. Bez Black Sabbatha ne bi bilo heavy metala i takav najkultniji od svih mogućih statusa čak ni Ozzy Osbourne, sa svojim medijskim preseravanjima, nije uspio oskvrnuti. Samouvjerenost je i među članovima benda bila tolika da su za prvi singl odabrali “God is Dead?” od skoro devet minuta. Produkcijski je album “13″ kopija prastarog “Sabbath Bloody Sabbath”, a sadržajno i stilski se nalazi u okvirima prvih pet albuma. Odstupanja od izvorne ideje nema, riffovi su spori, Ozzy je opet mladalački kreštav, a osam pjesama traje gotovo sat vremena.
10. Pickwick – Can’t Talk Medicine
Pickwick je šesteročlani bend iz Seattlea koji u tamošnjem muzičkom ekosustavu egzistira već neko vrijeme. No poanta je da je isti u pravom trenutku otkrio soul Sama Cookea i upravo to redefiniranje zvuka je za ovaj bend bio lijek. Ako naginjete soulu, bit će i za vas.
Najlakše bi bilo zaključiti da je, u vremenu modificiranih shoegazera, plačljivih muških vokala i indie eksperimenata svih vrsta, preslušavanje novog Pearl Jama pitanje puke nostalgije. Hvatanje posljednjeg vlaka za enklavu u kojoj rock prepoznajemo po riffu, a ne po suznim očima. Generacijskog i svjetonazorskog sukoba tu, međutim, nema. Pearl Jam odavno su se zatvorili u vlastiti vakuum u kojemu, samo naizgled, podgrijavaju lešinu trenda kojemu su nekoć pripadali. No, u stoljeću kada klubove pune bendovi čiji se frontmeni emotivno ogoljuju pred mikrofonom, Eddie Vedder se s punim pravom može smatrati veteranom u aktualnoj igri iskrenosti. Dvadeset i kusur godina nakon što ih je grunge geografski zakačio, Pearl Jam su u trendu više nego ikad prije. A da se u međuvremenu tvrdoglavo nisu promijenili ni za dlaku. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
