Neil Perch (Zion Train): Komercijalna glazba pljačka društvo

Na skorašnjem drugom izdanju A Weekend Block Partyja, koje će se održati od 28. do 31. ožujka u zagrebačkoj The Garden Brewery nastupit će i dub reggae legenda Zion Train, jedan od najneumornijih sastava koji je konstantno u pogonu još od 1992. godine. Povodom gostovanja razgovarali smo s Neilom Perchom, pokretačem Zion Traina, vizionarom, producentom i umjetnikom koji je ostvario brojne suradnje i izvan matičnog projekta i koji se nimalo ne ustručava uputiti kritiku, čak i kad je u pitanju sound kultura kojoj pripada.

  • 170
    Shares
Zion Train, lijevo Neil Perch (Foto: Promo)

U jednom intervjuu ste za svoje izravne glazbene utjecaje naveli Kinga Tubbyja, Ravija Shankara i Jimija Hendrixa. Zanimljivo je da ste tada rekli da vas ne zanima komercijalna glazba, ego-glazba i posebno ego-reggae. Gdje u današnje vrijeme tražite glazbu koja nije u tim gabaritima?

Neil Perch: Sretan sam jer mi puno glazbe dolazi direktno od samih glazbenika koji je rade. Puno toga pronađem na stranicama kao što su Mixcloud i Soundcloud. Naravno i dalje kupujem ploče u second hand shopovima i u potpunosti izbjegavam komercijalne radio i TV postaje.

Pitao sam iz razloga jer glazbeni biznis, generalno gledano, ne ostavlja previše prostora istinskoj spiritualnoj glazbi.

Neil Perch: Da, apsolutno se slažem. Išao bih još dalje i tvrdim da komercijalna glazba ustvari pljačka društvo. Posebno u sferi gdje želimo konzumirati ili poštivati spiritualnu glazbu, ali kapitalizam to općenito radi u puno sfera našeg postojanja. Komercijalizira naše spiritualno, naše obitelji, našu romantiku. On nam oduzima svako istinsko ljudsko iskustvo i zamjenjuje ih surogatnim iskustvima utemeljenima na kupnji.

Vjerujem da je reggae, od rođenja i začeća osmišljen kao političko sredstvo i smatram da je velika sramota što je tako moćno oružje manje ili više odbačeno u korist promicanja odmora na Jamajci i pogrešno shvaćenih ‘uboda’ u religiji.

Kako ste postigli da Zion Train nikad nije izgubio tu širu sliku u glazbu; da nastavi spiritualno iskustvo kroz nju, ali i da drži tehnološki korak, sad već kroz poznati aspekt tzv. sound kulture?

Neil Perch: Napornim radom, iskrenim zanimanjem za svijet i poniznošću o tome tko nas može podučavati – važno je držati oči i uši otvorenima, čak i dok starimo, i tražiti učenje i inspiraciju iz svih smjerova.

Što ste onda mislili pod terminom ego-reggae, o kakvom se tu pogrešnom shvaćanju radi?

Neil Perch: Da budem do kraja iskren, meni se čini da je tu samo riječ o još jednoj marketinškoj stretegiji. U smislu da ekologija i zaštita okoliša nisu uključeni i ne pomažu im glazbena događanja u prekrasnim prirodnim prostorima – ovi događaji zagađuju prostore, remete divlje životinje i narušavaju prirodnu ravnotežu – bolje je imati događaje u redovito korištenim prostornim, a prirodu prepustiti njoj samoj.

Neil Perch (Foto: Bartek Muracki)

Nedostaje li vam vrijeme kad je reggae istovremeno bio glazba i politički čin? Dakle, natrag na početku u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća?

Neil Perch: Da, jer vjerujem da je reggae, od rođenja i začeća osmišljen kao političko sredstvo i smatram da je velika sramota što je tako moćno oružje manje ili više odbačeno u korist promicanja odmora na Jamajci i pogrešno shvaćenih ‘uboda’ u religiji.

Što smatrate da je krenulo u dobrom smjeru?

Neil Perch: Globalna komunikacija je u potpunosti poboljšana i pomogla je nevjerojatnoj kulturnoj revoluciji u zadnjih 30 godina, što je sjajno, međutim ova revolucija je stalno u borbi protiv komercijalizacije i zlouporabe putem marketinga. Moramo zadržati jasnoću namjere i vizije, ako osnovna ideja treba prevladati ovo potonje.

Kad ste otkrili Dub i što vas je tako snažno privuklo njemu?

Neil Perch: Slušajući LKJ i Aswada kao tinejdžer, nakon čega su slijedile sesije Jah Shake soundsystema u 1980-ima, što je potaknulo moje Dub obrazovanje. Bilo je to vrlo bogato kulturno vrijeme u Velikoj Britaniji.

Zion Train konstantno objavljuje glazbu i odlazi na turneje od 1992. godine. Impresivno je to. Puno agilnosti pogonjene istovremeno i fizičkom i pshičkom snagom. Koji je vaš zaključak ako pogledate unatrag na sve što se do sada učinili i koliko ste prisutni?

Neil Perch: Imao sam sreću da imam priliku raditi takav posao tijekom toliko godina i biti blagoslovljen takvim pozitivnim suradnicima kao što su glazbenici, agenti i pomagači koji su bili uz mene tijekom tog vremena. Doista sam oduševljen da vidim koliko ima prosvijetljenih mladih ljudi diljem svijeta koji su našli i uzeli nešto inspiracije iz onoga što radimo i kako to radimo.

Osvrćete li se unatrag, općenito? Ili ste uglavnom fokusirani na sadašnjost i budućnost?

Neil Perch: Uvijek se trudim imati perspektivu koja uključuju sve to. Ona koja vidi moju prošlost, sadašnjost i budućnost. To je stvar balansa.

Jeste li zadovoljni smjerom kojim ide i razvija se današnja Dub scena?

Neil Perch: Pa, “ne” bi bio kratak odgovor. Smatram je nezgrapnom i kulturno nespretnom, pogrešno usmjerenom i često neugodnom. Čini se da je to postalo sredstvo za bogatu djecu da potroše novac svojih roditelja na zvučne sustave kao nadomjestak vlastitog ega. Za djecu koja su izgubila viziju vlastite osobne i obiteljske kulture, kako bi zgrabili, držali, preoblikovali i zlostavljali osobne kulture drugih. Često je to dosadna repetitivna glazba još češće izvođena agresivno glasno.  Sramota je sve to skupa. Bilo bi lijepo kada bismo mogli povratiti originalnost, politički zamah i snažne ljudske komunikacijske elemente scene koja se kreće prema naprijed.

  • 170
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X