Neil Young & Crazy Horse ‘Americana’ – ustaje vi zemaljsko roblje…

Više-manje svatko ima melodiju u glavi kad mu se spomene pjesma „Oh Susannah“ (ili „O Susanna“). Neil Young i njegove stare kolege Billy Talbot, Ralph Molina i Frak ‘Poncho’ Sampedro koji se odazivaju na ime Crazy Horse, odlučili su to promijeniti u korijenu.

Neil Young And Crazy Horse 'Americana'

Crazy Horse i Neil Young u intervalima surađuju već 43 godine. Razlog toliko dugoj suradnji leži u tome što je to društvo starih prijatelja koji glazbu stvaraju kad se druže u Neilovoj kolibi i tada obično ideje i glazba poteku spontanu kao neki nusproizvod tog zajednički provedenog vremena.

Americana je izraz koji se u novom tisućljeću prometnuo u stilsko označavanje američke nezavisne scene koja se vraćala glazbenim korijenima i muziciranju potpuno oprečnom od onoga što je bio imperativ tržišta u tom trenutku. Europskoj publici je riječ ‘Americana’ zvučala zanimljivo, te je kao takva i prihvaćena kao razumljiva distinkcija onoga što je primjerice svirao jedan Calexico, od ostatka američkog popa i rocka. Među Amerikancima, pak nikad nije dobio to značenje. Više ih je taj termin zbunjivao, pa su se držali starog naziva ‘alternative music’.Naziv albuma „Americana“ stoga nama može zvučati predvidljivo i već pomalo istrošeno, no preko Velike bare posjeduje drugu (semantičku) konotaciju. Kao da je i sam Neil Young time htio Amerikancima ime Americana učiniti familijarnim, koliko god to oprečno zvučalo.

Sam album je pak reinterpretacija glazbene povijesti. Nešto poput imaginarne situacije u kojoj se u glazbenikovim rukama nađu snažni stihovi – zarobljena poetika vječne povezanosti među ljudima koju tek treba uglazbiti, jer kraj stihovi nisu upisani ni note ni akordi. Za izgraditi takav odnos prema folk klasicima čini se da jedino dovoljno smjelosti  može imati Neil Young i Crazy Horse, za koje je čini se s pravom veliki fan Neilove suradnje s Crazy Horseom i njegov bivši kolega iz benda, David Crosby izjavio: “Nikada im se nije trebalo dozvoliti da budu muzičari, bolje da ih se upucalo pri rođenju.”

Da „Americana“ neće biti prožvakavanje svima nama poznatih napjeva od strane starih i ishlapjelih legendi koje se drže sigurne strategije uobičajenog naklona tradiciji, svjedoči potpuno preuređena uvodna „O Susannah“. Nema u njoj zvuka bendža koji širi južnjačku ugodu. To je grubi rock komad neobuzdane gitarske distorzije koji počinje u stilu Santane, dok je refren maznut od pjesme „Venus“, najvećeg hita nizozemske grupe Shocking Blue koji je davne 1970. neočekivano izbio na prvo mjesto američke top ljestivce, da bi to ponovio i dekadu kasnije kad je isti obradila ženska elektropop grupa Bananarama. Osjećaj dosadne predvidljivosti u tom trenutku zamjenjuje znatiželja što su Young i društvo učinili od ostalih popularnih napjeva.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0NghGoIdv-E[/youtube]

„Clementine“ je sljedeća na redu i također je interpretirana u akordnom nizu stranom originalu, ali tu je još jednom uspostavljena zarazna fluidnost tako karakteristična za sve albume Neila Younga i Crazy Horsa, osjećaj benda koji svira i ne osvrće se na uljepšavanje detalja koji ubijaju spontanost. „Tom Dula“ nosi onaj poznati Youngov naratorski ton, dok je „Gallows Pole“ (koju je proslavio Led Zeppelin na svom trećem albumu), bastard između garažnog rocka i gospela zahvaljujući aranžmanu za zbor na refrenu.

No postoje pjesme u kojima se poštuje originalna glazbena forma poput „High Flyin’ Bird“ Billyja Edda Wheelera (iako originalnu izvedbu Jefferson Airplanea držim nenadmašnom do današnjeg dana), Guthirejeva „This Land Is Your Land“ i posljednja „God Save The Queen“, himna comonwealtha koje je i do „Star Spangled Bannera“ bila američka himna.

Young i Crazy Horse postigli su to da je „Americana“ višeslojan, kritički, aktualan album kojim prevladava teški i mračni zvuk. Mnoge od odsviranih pjesama su u originalu predstavljale balade životnih borbi i na propast osuđenih ljubavi. Tematski su izrazito mračne, no bile su ogrnute u jednostavne i pjevne aranžmane, pa su se već desetljećima nalazile u dječjim pjesmaricama poput skladbe „Jesus’ Chariot (She’ll Be Coming Round the Mountain)“ i već spomenutih „O Susannah“ i „Clementine“. Životna tuga zapisana u stihovima tih vječnih pjesama ujedno su i najbolji opisi društvenog života i stega vremena u kojima su nastale, iako o tome direktno nije izrečen niti jedan stih. Njihova aktualnost samo je dokaz da je današnjica prilično šugava, a za to je bilo ‘samo’ potrebno da netko poput Neila Younga te stihove ponovno uglazbi na način kako današnja glazba zvuči.

Protestne pjesme kao reakcija i produkt samosvijesti željne mijenjanja postojeće tuge, nameću se same od sebe i tu  Young i Crazy Horse nisu propustili priliku za poentiranjem kroz stihove Woodieja Guthrieja. Tarantinovsko igranje s vremenskim nizom predstavlja „God Save The Queen“ upravo stoga što ista zatvara album. Zašto tarantinovsko? Himna kao unitarna melodija cijele jedne populacije/generacije spremne za veliki korak pogledom punim nade uprtim u budućnost je po sebi iznimno snažan pojam. Himna je pjesme rođena u borbi, podsjetnik za sve buduće generacije da se ne zaborave napori i žrtva onih koji su iznijeli tu borbu.

Povijesno gledano „God Save The Queen“, s izmjenjenim tekstom i nazivom „Hail, Colubia“ bila je službena himna američke nacije sve do 1931. godine. Da je Young htio biti pesimist, krenuo bi od nje i potom uvrstio ‘čemer i jad’, kao rezultat onoga što predstavlja i čini država. No ovako je transcedentno počeo od depresije i preko protesta došao do krajnjeg (pozitivnog) himničnog ishoda. U tom kontekstu to je snažna smjernica današnjoj populaciji među kojom osjećaj bezizlaznosti buja svakim danom poput kvasca. Ispričao nam je stari lisac staru priču i dao nadu, iako se možda na prvu loptu čini da je „Americanu“ iznjedrilo društvo starih prolupalih rokera koji su senilno pomiješali riječi i melodije.

Ocjena: 8/10

(Reprise Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh