Neil Young & Crazy Horse ‘Psychedelic Pill’ – giganti na tripu

Neil Young, Billy Talbot, Ralph Molina i Frank ‘Poncho’ Sanpedro napravili su još jedno kapitalno djelo.

Neil Young And Crazy Horse 'Psychedelic Pill'

“Nikada im se nije trebalo dozvoliti da budu muzičari, bolje da ih se upucalo pri rođenju.” Rekao je David Crosby za Neil Younga i Crazy Horse, i opet to prigodno ponavljam kao što je već napisano u recenziji „Americane“ koja je objavljena nešto ranije ove godine. Ta ista „Americana“ naspram „Psychedelic Pill“, zvuči kao ugrijavanje na probi – pikanje po žicama i bubnjevima dok se prsti zagrijavaju.

A „Psychedelic Pill“? To je kapitalno Youngovo djelo. „Harvest“ njegove (pre)zrele dobi, albumčina kakvoj se nitko nije nadao. Ni u primislima. Psihodelična omama koja ne popušta, već se samo valja, kotrlja i proizvodi introspektivne slike. Rock mantra par excellence. Moćna, oslobađajuća, utjelovljujuća, novo poglavlje na mjestu gdje se u jednoj karijeri možda zlurado trebao očekivati epilog, dokaz da „provesti dobro vrijeme nema nikakve veze s godinama“, kako je i sam Young naveo u prologu pjesme „Psychedelic Pill“ u bookletu albuma.

Na prvi pogled album se čini kao dobar vic starog prolupalog rokera, jer prvo u oči upada duljina prve pjesme „Driftin’ Back“ od 27:36 minuta, kao i dvostruki CD set na kojem je sveukupno svega devet pjesama. Potpuno neuobičajeni potez i ignoriranje svih pravila diskografije. No slušanje donosi potpuno drugačije iskustvo. „Driftin’ Back“ mantrično u nedogled, kao u loopu, vrti nekoliko paterna u kojima se izmjenjuju Youngovi stihovi i gitarska sola, koji i slušatelja uspijevaju poslati na lebdeće putovanje u prošlost, poput neobjašnjivog soundtracka života koji se vrti unazad, da bi posljednji takt bubnjeva koji ispraćaju pjesmu pobudili osjećaj: „Zar je već gotovo?!“ Čovjek se zapita kako je to uopće moguće, jer je kojih pola sata prije sve započinjalo s glavoboljom i mišlju kako se uopće tako nešto može slušati u ovom vremenu instant emocija, da bi potom skoro iz ničega stvorena magija samo na bubnjevima, električnim gitarama i basu dokazala snagu glazbe. Dovoljno da se Jerry Garcia i Syd Barrett zadovoljno osmjehnu u grobu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WmHljOmSw6I[/youtube]

Nakon „Driftin’ Back“, naslovna trominutna „Psychedelic Pill“ u cijelosti propuštena kroz flanger kao da sve na trenutak izmješta na početak 70-ih kad se taj akustični efekt obilato koristio, da bi novo opčinjavanje zvukom na duge staze nastupilo sa šesnaestominutnom „Ramada Inn“ koja se nameće kao kulminacija prvog CD-a, da bi svojevrsni predah došao s „Born In Ontario“, i njenim poskočnim backbeatom.

Drugi CD je pak postepena kulminacijska vožnja koja započinje s „Twisted Road“ da bi nakon predivne balade „For the Love of Man“ u funkciji zatišja pred oluju, sve eksplodiralo u, također šesnaestminutnoj, „Walk Like a Giant“ – katarzičnom rock bombom koja pred kraj uistinu odjekuje poput zemljotresnih koraka gigantskih kreatura naspram kojih se čovjek može osjećati samo kao bakterija u Jurskom parku. Isuviše moćna pjesma, jedna od onih za koju već nakon prvog slušanja znate da je ujedno i adut za koncertnu himnu, kao što su u Youngovom opusu to primjerice „Keep On Rockin’ In The Free World“ ili „Cowgirl In The Sand“.

Nije album „Psychedelic Pill“ samo plastičan psihodelični trip u romatičnu prošlost, već još jedno uspješno redefiniranje rocka kao takvog i onoga što on predstavlja, a to je, ako se svira sa srcem, dobar rif može trajati do unedogled, pod uvjetom da se okupi odlično društvu za transcedentno putovanje.

Neil Young, Billy Talbot, Ralph Molina i Frank ‘Poncho’ Sanpedro su upravo takvo društvance. Dokle god su oni u stanju uzeti instrumente u svoje ruke, dotle je bespredmetno pričati o smrti rocka kao glazbe, kao filozofije i kao nečega što u našim životima ostavlja gigantske tragove.

Ocjena: 10/10

(Reprise/Dancing Bear, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh