Neil Young ‘Homegrown’ – u kaosu droge i izgubljene ljubavi

Četrdeset pet godina Neil Young nije želio objaviti album ‘Homegrown’ jer ga je smatrao isuviše osobnim. No onda ga je poslušao i odlučio podijeliti s publikom.

Neil Young ‘Homegrown’

Nije to jedini kompletan album koji Neil Young ima neobjavljen, no „Homegrown“ je posebno kopkao fanove obzirom da se radilo o materijalu koji je nastao krajem 1974. i početkom 1975. u periodu kad je Neil emotivno bolno prekinuo vezu s Carrie Snodgress.

„Malo je previše osobno. Plaši me. Mislim da ga nikad neću objaviti“, rekao je 1975. za Rolling Stone. Tijekom godina na koncertima je znao zasvirati neku od pjesama, često i s izmijenjenim tekstovima, no album kao cjelina morao je sačekati ovu 2020. godinu, kad ga je Neil Young objavio uz ispriku da je „Homegrown“ trebao izaći par godina nakon albuma „Harvest“. „Ovo je tužna strana ljubavne veze. Načinjena šteta. Bol u srcu. Nisam to mogao slušati. Želio sam nastaviti dalje“, napisao je između ostalog.

Iako Young spominje nadasve legendarni i priznati album „Harvest“, ipak u kontekstu „Homegrowna“ treba sagledati neke druge albume. Naime, prethodio mu je „On The Beach“ iz 1974. – album očaja, kako su ga neki suvremenici tada prozvali i ujedno prilično razočarenje za tadašnje fanove koje je dočekao sasvim drukčiji zvuk i pristup spram albuma „Harvest“. Umjesto albuma „Homegrown“, Young je izveo taktički potez i objavio dvije godine stariji materijal u obliku „Tonight’s The Night“ koji je, kako je povijest pokazala, bio pun pogodak i ujedno bio uvertira za još jedan izvrstan album iste 1975., a to je bio „Zuma“ s novom postavom Crazy Horsea, koji je pretrpio težak udarac 1972. kad je gitarist Danny Whitten umro od prekomjerne doze droge.

Na albumu „Zuma“ Young je predstavio Franka Sampedra koji je došao na Whittenovo mjesto i zasvirao s Talbotom i Molinom, a kao što je poznato „Zuma“ je dala legendarnu pjesmu „Cortez The Killer“. E sad, gledano faktografski „Homegrown“ je trebao biti nasljednik albuma „On The Beach“. Da se to dogodilo kojim slučajem, tko zna kojim putem bi krenula Youngova karijera jer bi nakon „albuma očaja“ došao album još većeg očaja. Pitanje je bi li daleko bolji „Tonight’s The Night“ uopće ugledao svjetlo dana. Važući Youngovu odluku iz današnje perspektive kad slušam „Homegrown“, apsolutno sam uvjeren da je postupio na najbolji mogući način te 1975. godine.

Naime, „Homegrown“ je slabiji od „Tonight’s The Night“, a također treba postaviti pitanje bi li Young toliko ekspresivno zagrizao u „Zuma“ s Crazy Horseom nakon dva uzastopna očajnička albuma i u trenutku kad je propao pokušaj snimanja albuma super-grupe Crosby, Stills, Nash & Young 1974. godine. Držim da nizanje uzastopnih, prevenstveno Youngovih osobnih neuspjeha možda ne bi stvorio onu nužnu dozu ‘gladi’ za novom rundom samodokazivanja i zaliječivanje rana koji su doveli do objave albuma „Tonight’s The Night“, „Zuma“, ali i narednog „Long May You Run“ kojeg je napravio zajedno sa Stephenom Stillsom, ujedno glazbenikom s kojim se najbolje slagao u CSNY-u i na čiji zajednički album se može gledati kao na ozdravljenje od kreativnih trauma koje je s tom super-grupom proživio 1974. godine.

Dakle, ako se sagleda taj cijeli kontekst, odluka da „Homegrown“ bude neobjavljen i zaboravljen jest nešto što treba pripisati Youngovom genijalnom instinktu jednog od najvećih rock stvaralaca svih vremena. No kako to obično biva, zabranjeno voće je najslađe voće za publiku koju je upravo s godinama sve više kopkalo kako zvuči „Homegrown“, što je na koncu dovelo do dimenzija mita oko tog albuma.

Danas, 45 godina kasnije, konačno je i taj mit, zahvaljujući Youngu, razbijen. „Homegrown“ (koliko god potpisnik ovih redaka doživi toplu ugodu kroz tijelo kad čuje prirodni organski zvuk glazbe sedamdesetih) je ujedno album razbijene strukture – album magnovenja kroz koji je Young puštao da ga nosi kombinacija mračnih i retrospektivnih misli – niz skica s varirajućom uspješnošću određenih segmenata.

Konkretno; „Separate Ways“ najavi melankoličnu crtu albuma, naredna „Try“ pokušava unijeti neki optimizam, no ubrzo eskapizam jedne „Mexico“ i nešto kasnije narativne „Florida“ (nastale kao plod magnovenja uslijed previše napušavanja marihuanom) kao da donose osjećaj da opijat nije poslužio kako bi razvio ekspresiju, već da bi je potpuno razbio. Naslovna „Homegrown“ s jedne strane jest himna ‘narodnom medikamentu’ koja može postojati kao izdvojena pjesma, ali unutar konteksta konstantne ljubavne boli dolazi pomalo kao neslana šala. Uz sve, suprotstavljena joj je i „We Don’t Smoke It No More“ (koja se do današnjeg dana nije mogla nigdje i nikad čuti) u kojoj se Young posipa pepelom i tvrdi kako više „ne pije, ne puši (travu?!), ne šmrče i ne kuša“. Odmah potom dolazi „White Line“ kao svojevrsna apologija zbog čega su stvari pukle u CSNY i zašto se nije dogodio novi album.

Kao dvije nespojive krajnosti mogu se gledati i pjesme „Kansas“ i „Vacancy“ – dok u „Vacancy“ iz pozicije emotivno ranjenog muškarca odašilje jednoznačne žučne misli i osude bivšoj ljubavi, u „Kansas“ otvoreno progovara o tome kako se rokerski liječi usputnim avanturama, konkretno u Kansasu. Ono što je slušateljima poznato i kasnije se pojavljivalo s tog albuma su „Little Wing“ i „Star of Bethlehem“, dvije pjesme koje možda treba smatrati i ‘pravim krivcima’ zašto se kroz desetljeća toliko razbuktala fama oko ostatka materijala s albuma „Homegrown“.

Konkretno, u ovom trenutku je riječ o lijepom dokumentu jednog vremena i koji se objavljen ovako izvan kontinuiteta vremenske crte čini solidnim bonusom istog. Čak se usuđujem reći da ne bi bila prevelika šteta da ga Young nije nikad objavio i da se držao prvotne zamisli. No, s druge strane, navikao nas je i navukao na svoj rad. Uvijek ga je dobro čuti, čak i kad je u apsolutnom kreativnom kaosu kao što je na ovom album.

Ocjena: 7/10

(Reprise / Dancing Bear, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X