Neil Young ‘Peace Trail’ – nevolje s Indijancima

Priča iza najnovijeg albuma Neila Younga ‘Peace Trail’ jest ta da je odlučio odmoriti sinove Willieja Nelsona s kojima je snimio prethodna dva albuma, aktivistički ‘The Monsanto Years’ i ovogodišnji zeleni i poluživi ‘Earth’, te u pratnji dvojice plaćenika, basista Paula Bushnella i bubnjara Jima Keltnera u svega četiri dana sklepao šlampav i izravan album koji se ponovno bavi aktualnim društvenim temama poput krize vode u Flintu u Michiganu, ali uglavnom je usredotočen na probleme američkih Indijanaca koji su se uz podršku prosvjednika na Standing Rocku pobunili protiv izgradnje naftnog cjevovoda Dakota Access Pipeline koji je trebao prolaziti kroz zemlju koju ovi Siouxi smatraju svetom.

Neil Young 'Peace Trail'
Neil Young ‘Peace Trail’

Ovom specifičnom temom bavi se naslovna pjesma koja otvara album, kao i ona koja je prva objavljena, “Indian Givers”. Potonja je dobra ilustracija cijelog albuma, djeluje kao da Neil na licu mjesta izmišlja glazbu, pritom čitajući netom naškrabani tekst s papira, a dvojica glazbenika (pogotovo Keltner) ga prate, anticipirajući što bi ovaj mogao izvesti sljedeće.

Ova pjesma oslikava i drugi problem koji muči Younga već neko vrijeme. Naime, on piše pjesme iz vijesti koje su vezane za sadašnji trenutak. Koliko god se u posljednje vrijeme ponovno ubrzava proces koji traje od snimanja do objavljivanja ploče, za ovakve stvari ipak traje predugo. U spomenutoj pjesmi koja je napisana na početku protesta, Young se žali na mainstream medije kako ignoriraju krizu: “I wish somebody would share the news.” No u razdoblju prije objave albuma organizirani su veliki prosvjedi koji su postali jednom od glavnih vijesti u Americi i svijetu, a svega nekoliko dana prije nego što je “Peace Trail” izašao, objavljeno je kako se mijenja ruta kojom će prolaziti cjevovod, što se tumači kao velika pobjeda domorodaca i prosvjednika. Ali time je Youngov album izgubio urgenciju teme i ostat će samo još jedna razglednica za određena društvena kretanja 2016. godine.

Naslovna pjesma ima sve što “Indian Givers” nema, spada u najbolje s albuma, krasi je lijepa melodija, stihovi su manje izravni i promišljeniji, a u njoj se javlja nova igračka s kojom se Young počeo zabavljati na albumu “Earth”. Riječ je o zločinačkom procesoru koji je kriv za mnoge zločine moderne glazbe, notornom Auto-Tuneu, koji s ciljem maskiranja grešaka u vokalnoj izvedbi pjevača robotizira glas i pjesmu čini neslušljivom. Naravno, Neilu nije nikad bilo važno kako mu glas zvuči i sigurno ne ispravlja falševe ovim efektom. On ga je počeo koristiti kao simbol za umjetno i modificirano, primjerice otpjevao bi riječ GMO kroza nj. Izgleda da mu je otkrio i neke druge mogućnosti, pa je odlučio nastaviti s eksperimentom i na “Peace Trail”.

Osim naslovne, drugi vrhunac albuma predstavlja “Show Me”, koja se temelji na akustičnom rifu koji podsjeća na onaj iz slavne “Angie” Berta Janscha, čiju pjesmu “Needle of Death” smo imali priliku čuti u obradi Neila Younga na albumu “A Letter Home” iz 2014., a koji je snimljen u telefonskoj govornici Jacka Whitea. I još jedna pjesma djeluje kao posveta. Naime, “My Pledge” sa svojom narativnom prirodom podsjeća na “As Long As The Grass Shall Grow” s albuma Johnnyja Casha “Bitter Tears: Ballads of the American Indian”, a s kojim “Peace Trail” dijeli tematiku vezanu za nevolje s Indijancima.

Kao i većina toga što Neil Young objavljuje u posljednje vrijeme, i “Peace Trail” je zbrda-zdola sklepana kolekcija šlampavih pjesama o ekološkom aktivizmu, politici i robotima s Amazona. Ali i takav donosi pokoji biser kojem ćemo se rado vraćati.

Ocjena: 6/10

(Reprise / Dancing Bear, 2016.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh