Neil Young je najavio revolucionaran potez objavljivanja svog golemog glazbenoga kataloga na internetu, koji će postati dostupan besplatno na njegovim stranicama 1. prosinca ove godine kada će izaći i njegov najnoviji album, “The Visitor”, druga studijska ploča koju je snimio s bendom The Promise of the Real, u kojem sviraju sinovi Willieja Nelsona, Micah i Lukas.
Ako je itko pomislio kako legendarni kanadski roker Neil Young neće snimiti album inspiriran prvom godinom vladavine Donalda Trumpa u kojem će se obračunati s “televizijskim voditeljem koji se hvali uništavanjem svega što nam je drago,” taj očito ne poznaje Younga dovoljno. Ono što iznenađuje da će album u pitanju biti ovoliko glazbeno kvalietetan, pogotovo zato je što prva suradnja s The Promise of the Real, nenadahnuti pamflet “The Monasnto Years” bila jedan od najslabijih posljednjih Neilovih albuma.
Crne prognoze za ono što nas očekuje na albumu “The Visitor” produbljene su kada je objavljen grozomoran singl “Children of Destiny”, ortodoksno patriotski singalong s vrlo lošim miksom velikoga orkestra koji je sudjelovao i na jednom od recentnijih albuma “Storytone”, a koji pili u pozadini dok Young pjesmom pokušava inspirirati narod da ustane za ono u što vjeruje, zaštiti prirodu i zaustavi ratove. Srećom, ova himna pokazala se jedinom slabom karikom ploče.
Već drugi singl, pjesma “Already Great”, podigla je nade. Njezin naziv je izravan odgovor na slogan Trumpove kampanje “Make America Great Again”, a počinje stihovima: “I’m Canadian by the way, and I love the USA.” Tim riječima Young daje do znanja da se događanja u Sjedinjenim Državama odnose na cijeli svijet, pogotovo zato što je Trumpova politika usmjerena protiv stvari do kojih je Neilu posebno stalo, a jedna od glavnih je zaštita okoliša.
To nije jedini Trumpov slogan koji će mu Young vratiti kao bumerang u glavu. Američki je predsjednik za vrijeme kampanje uživao kada bi njegovi obožavatelji usmjerili svoje skandiranje prema Hillary Clinton i tražili da je se strpa u zatvor. Njihov poklič će Young usmjeriti prema samom Trumpu u pjesmi “When Bad Got Good”, koju će sagraditi na ritmu mantre: “Lock him up!” Na sličan način će u spomenutoj “Already Great” preuzeti i usklike prosvjednika: “Whose streets? Our streets!”
Ovo nije prvi slučaj da Young svoj obračun s republikanskim predsjednikom pretvori u cijelu ploču, posljednji od takvih je bio “Living With War” u kojim je tražio izbacivanje mlađega Busha iz ureda, no usporedbi “The Visitor” je kvalitetnija ploča ne najmanje zbog različitosti zvuka kojim obiluje. U određenim točkama novi album ima više zajedničkog s ljepotom albuma “Harvest Moon” koji je ove godine napunio dvadeset i petu obljetnicu postojanja. To se najviše osjeti na baladi “Almost Always”, kao i na završnoj laganici “Forever” u trajanju od čak deset i pol minuta.
No, “The Visitor” nije isključivo protestni album. Naći će se tu i stvari poput solidnog call-and-response bluesa na “Diggin’ a Hole”, ali i najzanimljiviji i najbolji broj ploče, osmominutni “Carnival” koji nas vodi u drugačije glazbeno i tekstualno okružje, ono gdje se vrijeme provodi među bradatim ženama ili u “šatoru čudnoga slona prosvjetljenja,” kako će bubnuti u jednom od najluđim stihovima albuma, dok mu Williejevi dečki u pozadini zlokobno ponavljaju naslov pjesme.
“The Visitor” je posljednji u nizu dokaza da s Youngom nikad ne možemo biti sigurni u ono što nas sljedeće očekuje, te da mu, čak i kada zareda niz vrlo slabih albuma, uvijek treba dati šansu jer nikad ne gubi sposobnost da nas iznenadi i s pokojim vrlo dobrim kad smo na rubu odluke da odustanemo s veseljem iščekivati njegov sljedeći potez.
Ocjena: 7/10
(Reprise Records, 2017.)