Posljednje izdanje iz Youngove arhivske serije domosi snimke iz 1976., tj. akustičnih setova kojima je Neil otvarao koncerte s Crazy Horseom te godine.
Ako vam postaje teško pratiti sva službena izdanja iz arhivske serije Neila Younga, to je vjerojatno zato što bombardiranje ovim albumima jednistavno ne prestaje. Evo, na našem portalu nismo stigli ni recenzirati posljednju ploču, a iz Youngova štaba već stižu novosti o reizdanju slavnog albuma “Ragged Glory” koji će biti popraćen dodatnom pločom s neobjavljenim materijalom. Čovjek bi se lako zasitio tolike količine arhivskih snimki, da nije riječ o odličnim izdanjima koja nas trenutno više oduševljavaju nego albumi koje slavni kanađanin snima posljednjih godina.
Nakon što je sredinom godine objavio snimku s otvorenja losanđeleskog kluba Roxy iz 1974., šest mjeseci kasnije Young ponovno skače u sedamdesete, ovog puta ’76. i turneju koju je svirao s pratećim sastavom Crazy Horse. No “Songs for Judy” ne donosi snimke s bendom, već akustične setove kojima je Young otvarao ove koncerte sam na pozornici s gitarom, bendžom ili za klavirom ili orguljama. Ove snimke fotograf Joel Bernstein i Cameron Crowe, tada mladi novinar, a danas slavni redatelj (“Singles”, “Jerry Maguire”, “Almost Famous”) skupili su trake tih setova na kazeti koja je kružila među obožavateljima poznata kao The Bernstein Tapes. I upravo ta snimka sada dobiva uglancano službeno izdanje kao “Songs for Judy”.
Judy iz naslova je glumica Judy Garland koju Young spominje u napušenom monologu kojim otpočinje ova verzija albuma, prije nego zasvira “Too Far Gone”, pjesmu koja neće službeno izdanje doživjeti do samog kraja osamdesetih i ploče “Freedom”. Young je očito sredinom sedamdesetih toliko prštao od ideja da su neke od njih morale čekati desetljećima da se uhvate i snime. “Songs for Judy” otkriva i to da su neke od njegovih najpoznatijih pjesama nastale iz njegovog dotadašnjeg rada, pa tako u uvodnim taktovima izvedbe “A Man Needs A Maid” s albuma “Harvest” iz 1972. čujemo rif na orguljama koji će godinu dana kasnije postati osnovom hita “Like a Hurricane”.
Jedna od zanimljivosti ovog albuma svakako jest činjenica da ćemo na njemu naći prvu službenu snimku pjesme “No One Seems To Know”, kao i ogoljene verzije pjesama “Mr. Soul” koja potječe iz faze Youngovoga muziciranja u sklopu sastava Buffalo Springfield ili pak “Campaigner” koja se dosad pojavljivala na kompilaciji “Decade”, te na nedavno objavljenom izgubljenom albumu “Hitchhiker”. Ta je pjesma poznata po stihovima koji kažu da čak i Richard Nixon ima dušu, ali Young uskoro dokazuje da je njegovo srce ipak na drugoj strani političkog spektra posvećujući izvedbu pjesme “Here We Are In The Years” sa svog prvog solo albuma it 1969. novoizabranom predsjedniku Jimmyju Carteru, a njegovu obitelj dodat će i veselom društvu okupljenom oko logorske vatre s Marlonom Brandom i Pocohontas u slavnoj pjesmi nazvanoj prema ovoj Indijanki u ovdje prisutnoj verziji u kojoj gužvu povećavaju i drugi uzvanici poput Muhammada Alija, a koji se inače tamo ne pojavljuju.
“Songs for Judy” još jednom dokazuje da je u tom najplodnijem Youngovu razdoblju u karijeri bilo nemoguće odrediti je li jači sam na pozornici kao akustični izvođač ili pak u teškim električnim ‘jamovima’ s Crazy Horseom. Budući da snimke iz arhive ne prestaju stizati, čini se da ćemo još dugo uživati važući dokaze čas za jednu, čas za drugu tezu.
Ocjena: 8/10
(Reprise, 2018.)