Neki od onih koji rade u policiji su isti oni koji pale križeve

Teško je reći što je gluplje; idiot-desničar, ujedno i obožavatelj grupe Rage Aginst The Machine, koji odjednom shvaća da je riječ o najljevičarskijem američkom bendu možda svih vremena i shodno tome još i napiše na Twitter profilu istom tom bendu da on ima problema s tim u svojoj glavi, ili pak to što taj idiot-desničar dobije posprdni medijski prostor u jednom Independentu.

Rage Against The Machine (Foto: Wikipedia)

Statistički gledano, uvijek će se naći bar jedan pojedinac kojem je sve pobrkano u glavi, tko je u stanju u jednoj rečenici medicinski precizno iznijeti svoju dijagnozu i napisati nešto poput: „Glazba je moje utočište i zadnje što želim čuti je političko sranje dok je slušam“ i adresirati to, na primjer, grupi Rage Against The Machine. Teško da postoji iti jedna pjesma te grupe u kojoj njeno ljevičarstvo nije bjelodano transparentno već skoro trideset godina. Uzmimo samo pjesmu „Killing In The Name“ s prvog albuma u kojoj je prvi stih prve strofe ujedno i jedini stih svih strofa koje nisu refren, predrefren ili outro, tj. odjavna strofa, koji Zack de la Rocha ponovi osam puta i koji glasi: „Some of those that work forces are the same that burn crosses“ tj. u prijevodu: „Neki od onih koji rade u policiji su isti oni koji pale križeve“.

Kako je uopće ikako moguće pomisliti da tu nije u igri politička konotacija? I to lijeva. Ona od koje se svakom desničaru treba dići kosa na glavi (ako je ima). Ali eto, nađe se netko kome je okej paliti križeve i headbangat na RATM. To je isto kao da se ovdje kod nas pojavi neki deklarirani ustaša huligan koji odvaljuje na Arsenove stihove, ili da se kojim slučajem nađe Srbin koji voli Thompsona, pa da u trenutku kratkog bljeska logike u njihovoj sivoj masi pokopčaju što znače stihovi koji su sastavni dio pjesama koje, eto nesretni u svojoj gluposti, vole.

Moglo bi to ići u korist labavoj tezi da glazba pronađe put do slušatelja bez obzira na konotaciju, da kojim slučajem glazba nije sama po sebi konotacija, nešto u čemu se ljudi prepoznaju i s čijom simbolikom grade osobni odnos. Možda nije toliki problem ni to što jedan Independent pridaje pažnju takvoj jednoj tabloidnoj čvrčkici (koja je ništa drugo nego pandan onoj mitskoj vijesti o čovjeku koji je ugrizao psa), koliko nešto drugo što se uhodano kotrlja ispod žita poput sistemskog i sistematskog rasizma, a to je vladavina glazbe bez „ikakvog političkog sranja u sebi“.

Žalosno je da je Rage Against The Machine, koji je kreativni vrhunac imao krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, ujedno i najmlađi bend jasnog političkog lijevog usmjerenja koji drma na toj, velikoj, skali popularnosti i utjecaja. Onaj nesretni idiot-desničar koji ih voli samo je znak koliko je uspješno desetljećima sistematski uništavan rock kao takav u američkom eteru (ali i drugim eterima), jer rock je u najvećoj mjeri anti-establishment priča.

RATM su tu živi dokaz koliko je ne baš tako davno rock pronosio poruku i zbog toga bio društveno bitan, da bi malo-pomalo taj isti rock postao samo kataloška žanrovska oznaka. To se nije događalo slučajno, već sistematski do trenutka dok sinonim za rokera nije postao nešto poput potpuno politički indiferentnog bića. Sve u svrhu takozvane političke korektnosti.

Ista ta glazbena industrija koja danas zauzima stav kad je u pitanju Black Lives Matters desetljećima je proizvodila rokere koji, oprostite na izrazu, nit’ smrde nit’ mirišu. Rokere koji znaju sve o distorzijama, kompresijama i ostalim tehnikalijama, a ne znaju da su to samo pomagala za plasiranje sadržaja, sadržaja koji im je često amputiran ili pak zabašuren do ništavnosti. Jer sadržaj je postao problem za „Mašinu“.

„Mašina“ je izmislila formatiranu radio stanicu i izbacila radijskog DJ-a na ulicu jer ta vrsta svojeglavca voli puštati uzbudljivu, a ne dosadnu, glazbu.

„Mašina“ je ubacila vječitu voditeljsku sreću u eter.

„Mašina“ je zarobila slušatelje u loop nostalgičnog tupila da ljudi u svojim pedesetima žive u balonu glazbe svoje mladosti.

„Mašina“ je izmislila vječne osamdesete.

„Mašina“ je izmislila moderni pop i rock koji se ne razlikuju jedan od drugog.

„Mašina“ je izmislila i EDM i zauvijek sjebala elektroniku koja je u devedesetima bila posljednji masovni glazbeni bunt.

„Mašina“ je izmislila šesnaestinsku grid matricu – jednu za sve, bez iznimke.

„Mašina“ je izmislila pjesme nepamtljivih početaka, refrena i krajeva – puno njih, idealnih da se nadovezuju jedna na drugu u beskonačni niz monotonije.

„Mašina“ je od jazza napravila fakultet.

„Mašina“ je od rocka napravila nostalgičnu prošlost.

„Mašina“ je od onoga gdje je počeo Woodstock u međuvremenu napravila mekdonalds, pa nije ni čudno da je pokušaj organiziranja Woodstocka 50 prošle godine propao u svom besmislu besadržajnosti.

„Mašina“ je izmislila streaming servise.

„Mašina“ je doslovce zauzela sve.

„Mašina“ je napravila niz mehanizama kako bi „Bijes“ maknula daleko od sebe, njegovu poruku izbrisala i umanjila gdje može, a tamo gdje ne može ostavila ga da tavori u nekim mikro zajednicama.

„Mašina“ je sve napravila da se više ne može dogoditi da „Bijes“ prokola njenim mehanizmom i zupčanicima.

Prođu onda tako godine, pa i desetljeća i pojavi se netko iz novog naraštaja i kaže: „Glazba je moje utočište i zadnje što želim čuti je političko sranje dok je slušam“, dok primjerice sluša „Bulls On Parade“ i misli da je to soundtrack s nekog začudno svečanog stočnog sajma.

Pa se pojavi potom i ugledna novina, koja se počne sprdati s tom izgubljenom dušom koja ne zna što je lijevo a što desno, kako bi klikabilnost obojala humorom.

A upravo je to slika i prilika žrtve „Mašine“ – potrošačko dupeglavo čeljade lišeno logičnog konteksta sustava opresije koji mu je umjetno zamagljen „političkom korektnošću“.

Nije ni nekad bilo bajno, ali su se na scenu znali probiti drznici koji su smjeli poruku poslati u eter.

Danas je „Mašina“ sve tako posložila da se slučajno više ne dogodi da hit postane pjesma u kojoj se osam puta od samog početka uzastopno ponovi da „Neki od onih koji rade u policiji su isti oni koji pale križeve“, dok finale idu doslovce ovako:

Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Fuck you, I won’t do what you tell me
Motherfucker!
Ugh!

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X