Zadarski bend čiji koncerti nose epitet urnebesnih svirki i raspoloženja ove godine proslavlja desetu godinu postojanja, prošlogodišnji album ‘Čujem ja netko šuti’ i dalje je aktualan, a Postolari će uskoro zakivati glazbene klinove na predstojećem 3. Terraneo Festivalu u Šibeniku. Sasvim dovoljan razlog da Davor Valčić, jedan od glavnih vokala kaže sve što ima za reći za Ravno do dna.
Dosadašnja karijera broji četiri studijska albuma i amplitudu probijanja interesa te tzv. domaće moderne/urbane/klupske publike. Što pamtite kao dobre, a što kao loše stvari?
Davor Valčić: Trenuci kreativnosti, kad pjesma jednostavno ispliva na probi, pa se svi kao djeca vesele. To su uvijek krasni momenti. Najbolji trenutak za doživjeti je izaći na stage, i vidjeti rulju nabrijanu za tvoju svirku. Tad znaš da će to biti večer koju nećeš nikad zaboraviti i takve situacije se uvijek pohranjuju u srce. Zbog toga uvijek fotkamo publiku za vrijeme svirke, nazovimo to hranjenjem ega, ali to i jest point svakog glazbenika, izaći na stage i širiti pozitivu s publikom. Tjedan dana nakon takve svirke se živi na pozitivnoj energiji i dobro je za psihu. Loši momenti su od trenutka kad se dogode bačeni u more zaborava, tako da se nema što posebno za izdvojiti. Recimo da su to bili oni dani kad smo svirali na krivim mjestima i za nikoga. Bila je situacija kad nas je jedan pajdo zvao u svoju birtiju, na ulazu je treštao neki narodnjak, a na šanku su bili naslonjeni kockoglavi likovi sumnjivog karaktera u kožnjacima spremni da prebiju nekog na putu do WC-a. Svaki odlazak na svirku je avantura jer nikad ne znaš gdje te čeka provod života, ili u nekim slučajevima noćna mora.
Ako ima nekih Vama interno osobito fornih i zanimljivih detalja vezanih za dosadašnji rad. Što Vas je jako zabavljalo i je li bilo trenutaka kada ste bili pred zidom ili eventualno raspadom pa niste znali što i kako dalje?
Davor Valčić: Lom noge na stageu festivala „Na Livadi“ je meni osobno u vrhu. Treća pjesma, skok naprijed, nazad, hop na adapter i ode noga. Od adrenalina sam mislio da se radi o uganuću i nastavio sat vremena sa skakanjem. Jutarnji izlazak iz šatora na pišanje je bio popraćen zvjerskim urlanjem. I naravno da ne zaboravim izbijanje vlastitog zuba u KSET-u u mahnitom deliriju. Ostatak koncerta otpjevan frfljajući Shane McGowan style. Traume nabrojane, sad se možemo prebaciti na vedrije teme. Najslađe nam se družiti s ljudima nakon svirke gdje god idemo, upoznali smo uistinu predivnih ljudi koji se s vremenom pretvoriše u prave prijatelje. Nismo od onih koji odsviraju i odu, svašta čuješ i doživiš ako ostaneš kad većina ode. Tada kreće lom. Nije bilo situacija da smo se trebali raspasti, nismo skupina plaćenika, svi smo frendovi koji se znamo od malih nogu. Teških vremena je bilo, ali isto kao i kiša, kad krene padati – znaš da će kad-tad stati. Znamo donositi svoje probleme od doma na probe i u kombi, pa se znalo stvarati neugodnih atmosfera, ali ništa što nije bilo rješivo konverzacijom. Problem je bubnjara probuditi nakon veselog izlaska, jednom smo ga morali ostaviti u hotelu jer se zaključao, pa je bilo galame. Oh da, i nakon Tvornice se probudio u krevetu dok je bend bio na naplatnim kućicama.
Ostatak scene se jako žali na manjak svirki i prostora. Kakva su vaša terenska iskustva? Čini se da ste rijetki koji s time nemaju problema?
Davor Valčić: Srećom nas nije zahvatila ta pošast. Organizatori očito zadnje vrijeme ziheraški rade svirke, mislim da im je u interesu dovesti bend koji će privući i raspametiti ljude, a ovi će nakon svake dvije stvari hrliti na šank po cugu. Kad bi se našli u situaciji predlaganja nekog benda nekom organizatoru, on bi odmahnuo rukom i rekao „Ma znam ih, dobri su, ali nema od tog ništa, neće šank radit.“ Očito samo prolaze razvikana imena, ali nitko nije u stanju u svom gradu gledati dva-tri ista benda svakih mjesec-dva. Istrijani i ekipa s Kvarnera imaju kulturu odlaženja na koncerte koliko sam imao prilike primijetiti. Zadar je zadnja rupetina na urbanoj karti. Ako i dođe neki bend, publika će ga podržati time da će se nasrati ispred prostora gdje je svirka i nema šanse da odvoje 20-30 kuna za upad. Onda mrmljaju sebi u bradu kako se ništa ne događa po gradu po pitanju koncerata. I naravno da se nekom ne isplati zvati bend i upasti u dugove. Sad su u modi Ivan Zak, Saša Matić i ekipa, njih očito svi slušaju pa se najviše isplate. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
