Zadarski bend čiji koncerti nose epitet urnebesnih svirki i raspoloženja ove godine proslavlja desetu godinu postojanja, prošlogodišnji album ‘Čujem ja netko šuti’ i dalje je aktualan, a Postolari će uskoro zakivati glazbene klinove na predstojećem 3. Terraneo Festivalu u Šibeniku. Sasvim dovoljan razlog da Davor Valčić, jedan od glavnih vokala kaže sve što ima za reći za Ravno do dna.
Možete li konkretno reći koji dio bavljenja glazbom na ovim prostorima financijski bude najisplativiji – koncerti, autorska prava, eventualna sponzorstva – i koji su omjeri? S vaše današnje pozicije i s pozicije nekih novih klinaca koji startaju bend ili svoj kompjuter s namjerom rada…
Davor Valčić: Pa zna razveseliti izvješće iz ZAMP-a. Nemamo prigovora na njih. Čak smo i iznenađeni prihodima. Zapitaš se u jednom trenutku, ako sam ja dobio ovoliko, koliko onda dobije neki lola koji piše pjesme Toniju Cetinskom, ili Huljić. Glede autorskih prava, sve ovisi hoće li tvoju stvar vrtjeti neki DJ nekog radija, na tom planu nam se isto posrećilo. Koncertima smo zadovoljni financijski, da nas je tri u bendu, bila bi to krasna primanja. Ali i ovako sa sedam članova smo zadovoljni. He, he. Nisu to cifre od kojih si možeš kupiti ne znam što kad dođeš doma, ali za život dođe kao predivan blagoslov. Vesele nas hoteli i večere na svakoj svirci, to doživljavamo kao sitnicu u kojoj treba uživati dok traje. Porin je isto došao kao šlag na sav trud. Sponzore nemamo, odbija ih naše ime benda koje uistinu nema veze sa spolnom bolešću. Jedini savjet za one koje dolaze, s naše strane, da sviraju ono što vole i da budu uporni, sve ostalo će doći. Ako žele pare, neka odu u politiku.
Tko su na sceni braća po oružju i s kim uživate nastupati? Nekako se stilski kriskrosate i sa Stillnessom i Dječacima…a obzirom na rad na radiju i medijska iskustva pratite scenu uzduž i poprijeko osim što aktivno trajete u njoj. Koje su neki vaši pogledi na stanje zatečeno u vrijeme startanja, trajanja pa do sadašnjeg feedbacka publike?
Davor Valčić: Imamo dosta bratskih bendova, postoji ljubav između nas i Brkova. S Dubiozom smo puno puta svirali, divni su to ljudi. Trudimo se kad god stignemo družiti s bendovima s kojima sviramo, neki su pristupačni i spremni s tobom provesti cijelu noć, dok s druge strane imaš bendova koji su nepristupačni jer su sami sebi jako važni. Sjajni su Siledžije iz Ljubuškog, PleSKA iz Splita, Zebrax, njihovo vrijeme tek dolazi. Đubrivo su svojevrsna institucija. Primijetili smo da nas publika tek sad ozbiljno doživljava, godine su iza nas pa se tako valjda rađa i respekt ljudi prema tvom radu. Danas i publika daje sve od sebe na našim koncertima, a bilo ih je kad su nas samo blijedo gledali dok smo mi mahnito skakali po bini. Nismo se jučer s hype-om pojavili na sceni, pa sutra tko te pozna kad se ispuše balon. Danas bi svi htjeli instantno rasprodavati klubove nakon jednog albuma, shvatili smo i mi da to baš tako ne ide. Ideš putem, jedeš što se baci sa stola i čekaš svojih pet minuta. Ako se i ne dogode, nema veze, pokušali smo. I da sve završi sutra, znali bi da smo uspjeli u onom što smo htjeli, imati svoju publiku i to je to.
Vjerujem da je prerano pričati: ‘što dalje’, jer novi promotivni krug tek starta, no ima li nekih vizija što i kako dalje?
Davor Valčić: Velika nam je želja svirati i promovirati svoj rad van granica Lijepe naše. Sad imamo priliku ugrabiti svojih pet minuta na Lake festu u Crnoj Gori. Tamo ne očekujemo sing-along, to vidimo kao novi početak, sve ispočetka. Bosna nam je plodno tlo, tamo smo došli bez očekivanja, a doživjeli lom, super publiku i jako drage ljude. Zenica, Mostar i Sarajevo su nas dočekali kao kraljeve i uvijek ćemo se rado vratiti tamo. Ljubljana je prošla krasno kao predstavljanje ljudima. Na vidiku su Makedonija i Srbija, i to nas veseli jer to znači nova putovanja, avanture, kvalitetnu zabavu, i naravno nova upoznavanja. Novih skladbi ima, ovih dana kreću i snimanja, pa novih sing-alonga ne bi trebalo manjkati. Svirat ćemo dok zdravlje i publika to budu dozvoljavali i uživati u svakom trenutku.